Autor: Vlatko Mišković
Umjesto uvoda:
Dijalozi s Yasuhirom Yamashitom, koje citiram u ovom članku, dijelovi su ekskluzivnog intervjua kojeg sam za zagrebački „Sport Magazin“ s njim vodio u press-centru svjetskog judo prvenstva u Essenu 1987.
Yamashitu sam, međutim, upoznao 13 godina ranije na International Kodokan Judo institutu u Tokiju. Točnije, upoznao nas je zajednički prijatelj, Gregory Cromwell Knapp, američki književnik i zaljubljenik u judo, koji je u to vrijeme redovito vježbao na Kodokanu, svima poznat po srdačnom karakteru, zaraznom glasnom smijehu i prelijepoj supruzi Marshi. Sprijateljili smo se nakon što sam mu slomio rebro na treningu International Kodokan Classa, a on mi se odužio tako što je u svoju novu knjigu uveo lik nekog odvratnog balkanskog kriminalca i nazvao ga Vlatko Mišković. Zanemare li se, međutim, ta dva detalja, Gregory i ja bili smo odlični prijatelji!
Predstavio me Yamashiti, ni sam ne znam kojim povodom, naglasivši da sam višestruki prvak Jugoslavije što je ovaj, na moje veliko iznenađenje, primio s iznimnim poštovanjem. Kasnije sam tek shvatio da su Japanci u ono vrijeme prilično brkali zemlje Istočne Europe, pa su nas sve uglavnom trpali u tadašnji SSSR. A biti prvak SSSR-a … eh, to je oduvijek u judaškom svijetu nešto značilo!
S Yamashitom kasnije nisam komunicirao, no budući veliki šampion i današnji predsjednik Japanskog Olimpijskog komiteta pri našim povremenim susretima na Kodokanu uvijek bi me korektno pozdravio i pritom se katkada čak lagano naklonio. Ovo „pozdravio“ ne treba shvatiti da je, kad bi me vidio, raširio ruke i uskliknuo „Hej, Miškoviću, pa gdje si ti!“, a da je Bosanac, dodao bi još i ono čuveno “Šta ima, ba?”. Bio je to najčešće tek onaj klasični međusobni pozdrav uobičajen među judašima i (koliko znam) karatašima kada se, uz lagani naklon ili kimanje glave, izusti nešto što zvuči kao „Ossss“ ili samo „Sssss“, ma što to značilo.
(da budem iskren, pomalo se u svom izučavanju japanskog jezika katkada osjetim kao kreten, da oprostite nas izrazu. Znam, recimo, kako se točno na japanskom kaže „interpelacija u parlamentu“ pa čak i „post-traumatski stresni poremećaj“ … ali svih ovih 50 godina nisam odgonetnuo taj famozni „Ossssss“!?)
No, vratimo se u Essen 1987…
Iako je dvije godine ranije prekinuo s aktivnim natjecanjem, Yamashita je još uvijek u svijetu juda bio velika „faca“. U Essenu je dao više intervjua nego svi aktualni svjetski prvaci zajedno, pa se činilo nemogućom misijom dobiti s njim ekskluzivni razgovor „jedan na jedan“. No, pomogla su mi dva detalja: Prvo, moje je znanje japanskog jezika bilo nešto bolje nego njegovo poznavanje engleskog, pa mu se intervju samnom činio puno jednostavnijim nego s nekim iz engleskog govornog područja.
I drugo, podsjetio sam ga (znate ono „ako prođe, prođe!“) da se nas dvojica „odavno poznajemo s Kodokana“. E sad… Da je na Yamashitinom mjestu bio neki Francuz ili Nijemac, taj bi mi sasvim sigurno hladno rekao „Sorry, ne sjećam vas se“, dok bi neki Hrvat bi čitavu formulaciju vjerojatno još pojačao frazom „Ma, da me ubiješ, ne sjećam te se!“. I od intervjua ne bi bilo ništa. No, Yamashita je Japanac. I to pristojni Japanac kojemu tisuće godina tradicije veličanstvenog japanskog bontona apsolutno zabranjuju uvrijediti sugovornika konstatacijom kako ga se ne sjeća, a od upoznavanja je prošlo tek 13 godina…
I tako je, eto, nastala i ova priča…
Inače, nebrojeno je mnogo zanimljivih situacija u kojima upoznajete Japance kakvi doista jesu, baš kao što vam se u nekoliko naših članaka otkriva i Japan kakav doista jeste, ovo s “Yamashitinom memorijom” bio je tek mali dio takvih zanimljivosti…
ZABLUDA O „DOBROĆUDNOM BUCI“
Netko je već spomenute 1974. godine na oglasnu ploču Kodokana, među razne poruke tipa „Jeftino prodajem judogi, veličina 170, moram u gips na 3 mjeseca“, nalijepio staru crno-bijelu školsku fotografiju Yasuhira Yamashite kad mu je bilo 10 godina. Simpatični krupni „buco“ na grupnoj slici svog razreda! Stajao je u zadnjem redu, naravno, jer se inače od njega ne bi vidjelo barem troje učenika. Opći dojam na prvi pogled govorio je samo jedno: dobroćudni mali debeljko.
Eh, kako dojam zna prevariti!
Pogrešnu impresiju „dobroćudnog buce“ nosio sam u sjećanju sve do našeg razgovora u Essenu kada mi je uz smijeh otkrio:
– Ja dobro dijete?! Ma kakvi! U osnovnoj školi bio sam strašno agresivan. Neprekidno sam se tukao tražeći uvijek neku svoju pravdu… Neki su se klinci čak ispisali iz škole zbog mene. I tko zna kako bi sve završilo da se otac Matsuo i majka Shizuko nisu dosjetili i odveli me na judo. Nikada neću zaboraviti prvi ulazak u dvoranu za treninge. Taj je trenutak odredio čitav moj budući život…
PRODUKT GENIJALNOG JAPANSKOG PROJEKTA
Yasuhiro Yamashita neosporno je veliki talent, jedan od najvećih koje su japanski i svjetski judo ikad imali. Pa ipak, priča o njemu, rekli bismo, nije tek klasična priča o sazrijevanju jednog šampiona. Ne.
Yamashita je rezultat velikog, genijalnog japanskog projekta!
Prvu informaciju o tom „projektu“ čuo sam od kanadskog reprezentativca japanskog porijekla, Garyja Hirosea. Pokazujući mi u velikoj dvorani Kodokana trojicu gorostasnih mladih boraca slikovito mi je objasnio:
– Vidiš, onaj najveći je Matsui, a do njega je Yoshioka. Kad se s njima boriš imaš osjećaj da će te izubijati i samljeti. No, najopasniji je onaj najmanji (120 kn – op.a.), Yamashita. Djeluje mirno, gotovo bezopasno s onom svojom „baby facom“. A zapravo je zvijer… Munjevita reakcija na svaku tvoju grešku, nezadrživ napad… i gotovo. Samo u jednom trenutku osjetiš kao da padaš s balkona…
Tri spomenuta gorostasa – ili barem jedan od njih – trebali su zavladati svjetskom konkurencijom u superteškoj i apsolutnoj konkurenciji u kojima su im bolne poraze svako malo priuštili teškaši Zapada; najprije legendarni Nizozemac Anton Geesink, pa njegov zemljak Willhelm Ruska, pa Nijemac Klaus Glahn, „baćuška“ Vitalij Kuznjecov itd…
Matsui, Yoshioka, Yamashita. Jedan od njih, barem jedan, vjerovali su Japanci, vratit će ponos zemlji izlazećeg sunca.
Uspio je samo Yamashita.
Postao je zvijezda; nepobjediv u Japanu, superioran svima u svijetu.
– Vrlo rano sam od trenera u klubu čuo za utemeljitelja juda, Jigoro Kanoa i oduševio se njegovim učenjem. Možda je u svemu bila presudna činjenica da su mi prvi treneri bili veliki majstori Isao Inokuma svjetski i olimpijski pobjednik, te posebno svjetski prvak Nobuyuki Sato. Zahvaljujući njima judo je za mene od samog početka bio neka vrsta životne filozofije. Naučio sam da principi koje je utemeljio Kano nisu presudni samo u borbi s protivnikom na strunjači, nego u mnogim svakodnevnim situacijama. S vremenom sam naučio da jedino u suradnji s drugima mogu izgraditi svoj uspjeh i mislim da je taj princip jednom zauvijek prekinuo moj raniji agresivni pristup drugoj djeci. Naučio sam, nadalje, kako iskoristiti akciju protivnika da bih pobijedio i zahvaljujući upravo tome uspio sam na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. osvojiti zlatnu medalju iako mi je u četvrtfinalu pukao mišić lista lijeve noge.
GODINE DOMINACIJE I JEZIVI LOM NOGE
Yamashita se prvi puta svjetskoj javnosti pokazao na prvenstvu Globusa u Parizu 1979. gdje je pomeo sve superteškaše. Dvije godine kasnije, u nizozemskom Maastrichtu, pregazio je kompletnu konkurenciju u superteškoj i apsolutnoj konkurenciji ne dozvoljavajući da mu itko ostane na nogama duže od tri minute. Na svjetskom prvenstvu u Moskvi 1983. godine ponovo je dominirao u superteškoj (apsolutnom je protutnjao Hitoshi Saito),
Uz briljantnu međunarodnu karijeru, superiorno je dominirao u svojoj zemlji pobjeđujući godinama na apsolutnom prvenstvu Japana što je najveći domet kojeg priželjkuje svaki japanski judaš. Yamashita je 9 puta uzastopno osvajao apsolutno prvenstvo Japana, što nikome, ni prije ni poslije njega, nije uspjelo. Prvi puta trijumfirao je 1977. kada mu je bilo samo 19 godina i postao najmlađi pobjednik u povijesti ovog velikog natjecanja.
Njegov ukupni borilački skor je fantastičan: od listopada 1977. do travnja 1985. nanizao je 203 uzastopne pobjede, bez ijednog poraza. Posebno rado voli naglasiti:
– Nikada nisam izgubio od stranca.
Ipak, spomenuta 1977. godina donijela mu je jedan od najbolnijih poraza u životu. Posljednji prije one nevjerojatne serije od 203 pobjede. Na studentskom prvenstvu Japana, gdje se očekivao njegov superiorni trijumf, porazio ga je Tsuyoshi Yoshioka, juniorski prvak svijeta, jedan od one trojice iz „nacionalnog projekta“.
● Mnogi spominju ono pismo vašeg djeda Taizoa nakon toga poraza…
– Ha, znate i to …
Malo je zastao, kao da razmišlja da li bi u sjećanje vratio neke bolne trenutke, a onda nastavio:
– Točno, djed Taizo ogorčen i ljutit na mene što sam se loše borio i neoprezno izgubio od Yoshioke, poslao mi je pismo puno prijekora. Dugo sam plakao nad tim pismom, dugo… Znate, neizmjerno sam volio i poštovao djeda. Mislim da je upravo njegova zasluga što kasnije nikada, doista nikada nisam podcijenio niti jednog protivnika ma koliko objektivno bio slabiji od mene.
Za najteži trenutak sportske karijere smatra dan kad se Japan priključio bojkotu Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine.
– Bio sam razočaran činjenicom da se politika miješa u sport, mada sam morao razumjeti i poštovati stajalište japanske vlade.
● Ta 1980. doista je bila nesretna za vas. Pamtit ćete je i po lomu noge u finalnom susretu Apsolutnog prvenstva Japana protiv velikog rivala Sumio Endoa.
– Uh, ne volim se toga prisjećati. Endo je fantastičan borac, u to vrijeme već je imao dvije zlatne medalje sa svjetskih prvenstava (Beč 1975. i Pariz 1979). Znao sam da će to biti strašno teška borba, no nisam ni sanjao da će imati onakav završetak…
(Štovani čitatelji, dozvolite mi u ovom trenutku malo osobnih emocija. Gledao sam, uživo i na snimkama, desetke gadnih lomova, no trenutak poput onoga kada Endo izvodi jezivo opasni „kani-basami“ i kad Yamashiti puca lijeva potkoljenična kost, nadilazi i ono najgore što sam ikad vidio. Na snimci koju možete pogledati čak se čuje lom kosti…!!! I vjerujte mi, nitko me više nikada ne može natjerati da taj video pogledam ponovo.)
Sve ono što je uslijedilo poslije Yamashitine ozljede možda za ovu priču i nije toliko bitno. Iako Endo nije bio kriv za lom, suci su pobjedu dosudili Yamashiti. Ovaj je slučaj, najprije u Japanu, a zatim i u cijelom svijetu, inicirao zabranu bacanja „Kani-basami“. Nažalost, prekasno za stotine slomljenih potkoljenica…
● Ipak, život je tekao dalje, tek su vas čekali veliki rezultati… U godinama koje su slijedile osvojili ste zlatne medalje na još 3 svjetska prvenstva i Olimpijskim igrama.
– Da, u ono vrijeme bio sam u naponu snage, bile su mi tek 23 godine! A imao sam i strašan dodatni motiv: osvojiti zlatnu olimpijsku medalju na Igrama u Los Angelesu 1984. I negdje u pritajenim mislima, dozvolio sam si mogućnost da se poslije Igara 1984. povučem s natjecanja.
NEVJEROJATNA OLIMPIJSKA PRIČA
Malo je sportskih priča toliko nevjerojatnih i toliko veličanstvenih kao što je to priča o zlatnoj medalji Yasuhira Yamashite osvojenoj u apsolutnoj konkurenciji Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. godine. U uvodu videa o tom podvigu Yamashita naglašava da je s velikim očekivanjima ispraćen na Igre od svojih sunarodnjaka, Japanaca. Nakon lake pobjede na startu, u drugoj je borbi, protiv Nijemca Arthura Schnabela, sve također krenulo bez problema; okončao ju je neobranjivim gušenjem.
No, u trenutku kad se podigao iz partera – šok!
– Osjetio sam oštru bol u listu desne potkoljenice i na trenutak očajno pomislio „Sve je gotovo“. Bol je bila strašna, ali to nisam smio pokazati. No, bilo je očito da nešto gadno nije u redu; vidno sam šepao, mada sam nastojao da to šepanje bude minimalno. Ipak, vrlo brzo sabrao sam se psihički i čvrsto odlučio da ću, usprkos svemu, biti olimpijski pobjednik.
Rekli bismo, nakon ove odluke, sve ostalo je … povijest. Najprije pobjeda zahvatom držanja protiv Francuza Laurenta del Colomba u polufinalu, a zatim i trijumf u finalu nad 145 kg teškim Egipčaninom Mohamedom Alijem Rashwanom, također zahvatom držanja.
– Iako se do tada na natjecanju nikad nisam sastao s Rashwanom, dobro sam ga poznavao. Bio je u Japanu nekoliko puta, čak smo se borili na treningu. No, ovo nije bio trening; bilo je to olimpijsko finale, koje je njemu značilo isto koliko i meni. Uz to, bio sam ozbiljno ozlijeđen i sve opcije su bile otvorene.
Ishod ove borbe dobro je poznat, ovjekovječen na bezbrojnim video snimkama. Rashwan je u jednom trenutku pokušao neko bočno bacanje, Yamashita je vrhunskom eskivažom tijela izbjegao izravan smjer njegovog napada, a zatim ga fantastičnim osjećajem, koristeći inerciju njegova napada, rukama jednostavno oborio na tatami… (opisujući svoju akciju Yamashita koristi japansku riječ „taoreru“ koja je uobičajena kod opisa drveta kad se ruši pod naletom vjetra) Čim su pali u parter, dvojbe više nije moglo biti. Moram priznati da sam gledao na desetke Yamashitinih borbi, mnoge čak uživio, i ne sjećam se da je ikad propustio pobjedu u parteru kad bi mu se ukazala i najmanja šansa. A ovo s padom Rashwana nije bila „najmanja šansa“, bio je to „novogodišnji poklon bon“ kojeg je bilo nemoguće – ne iskoristiti.
– Emocije su me nezadrživo preplavile, počeo sam plakati prije nego li me sudac službeno proglasio pobjednikom. A tek na pobjedničkom postolju, dok je svirala japanska himna „Kimigayo“… suze su same navirale… Zapravo, ova je pobjeda bila ostvarenje mog 20 godina dugog dječačkog sna. Sjećam se, bilo mi je 7 godina kad sam gledao Olimpijske igre u Tokiju 1964. i sa cijelom nacijom slavio tri japanske zlatne medalje (Takehide Nakatani, Isao Okano i Isao Inokuma – op.a.) Od tada, tijekom cijele borilačke karijere, zlatna olimpijska medalja bila je moj san. I eto, u Los Angelesu 1984. taj se san ostvario.
Ima ova priča i jedan poseban dodatak. Naime, International Fair Play Committee dodijelio je Rashwanu posebnu nagradu za fair play s obrazloženjem da tijekom borbe nije napadao ozlijeđenu Yamashitinu nogu.
Za one koji ipak žele potpunu istinu:
Kao i mnoge slične dirljive priče, ova o Rashwanovom fair playu u svojoj osnovi ima jednu besmislicu, koja se iz razumljivih razloga rijetko spominje, a sastoji se u samoj gore navedenoj formulaciji obrazloženja nagrade. Neupućeni bi mogli steći dojam da je borba obilovala obostranim napadima i trajala tko zna koliko dugo, a da je Rashwan za cijelo to vrijeme pazio da ne ozlijedi protivnika. Činjenice su, međutim, posve drukčije: Rashwan je svoj PRVI I JEDINI NAPAD izveo u 5. sekundi borbe (pazite: petoj sekundi!!!) … i u tom je napadu odmah oboren … a borbu je potom Yamashita okončao zahvatom držanja. Nikakvih drugih napada na (bilo koju) Yamashitinu nogu nije bilo, niti je moglo biti. Tek da se kojim slučajem meč odvijao duže vremena (finala su tada trajala 7 minuta) osvjedočili bismo se uistinu da li bi i koliko Mohamed Ali Rashwan bio istinski human.
No, sve po onoj „Ako i nije istina, lijepo je smišljeno“, priča o Rashwanovom fair playu živi, eto, već skoro četiri desetljeća. A u paklu suvremenog sporta, u kojem je sve manje istinskog fair playa, ovakve storije, možemo se složiti, zasigurno imaju neku svoju odgojnu vrijednost. I lijepo zvuče. A u prilog Rashwanu treba napomenuti da je opće mišljenje judaša, njegovih suvremenika, kako je doista riječ o iznimno korektnom i fer borcu koji doista nikada ne bi, čak ni za olimpijsko zlato, namjerno ozlijedio suparnika.
YAMASHITA – SAITO: VELIKO SUPARNIŠTVO I KONTROVERZNA BORBA DESETLJEĆA
Hitoshi Saito, Yamashitin najveći suparnik, jednom je priznao:
– Bio sam svjetski prvak i dva puta olimpijski pobjednik. No, otac mi je nekoliko puta rekao: „Ništa nisi napravio, sine, ako ne pobijediš na apsolutnom prvenstvu Japana“.
Premda je bio velik borac, Saito nikad na apsolutnim prvenstvima Japana nije pobijedio Yamashitu (kao što ga, uostalom, nisu pobijedili ni Sumio Endo, Nobuyuki Sato, Chonosuke Takagi… i mnogi drugi 9 godina uzastopce). Statistike kažu da se se Yamashita i Saito sastali u 7 finala velikih turnira i svih 7 je dobio Yamashita. Od toga, četiri u finalu apsolutnog prvenstva Japana. I premda je bilo mnogo onih koji su godinama željeli i najavljivali da će Saito prekinuti Yamashitinu dominaciju, to se nije dogodilo, pa su neki Saitoa već ironično počeli nazivati „vječnim gubitnikom“ ili još maštovitije „Yamashitom druge generacije“. Olimpijske godine (1984) Yamashita je na apsolutnom prvenstvu Japana Saitoa pobijedio ipponom (uchi-mata) i kada je najavio povlačenje poslije Los Angelesa, to je praktički značilo da Saito neće dobiti svoju posljednju priliku na svejapanskom prvenstvu 1985. Japanska je judo javnost bila iznenađena, dijelom čak i duboko razočarana, jer neće vidjeti toliko očekivanu „borbu desetljeća“ za koju je Saito čak pripremao posebnu taktiku, uvježbavajući posve novu poziciju svoje desne ruke (koja je trebala blokirati Yamashitinu lijevu), a protiv Yamashitinog o-soto-garija pripremala se specijalna obrana na način da se treniralo s dvojicom partnera istovremeno. I sve to – uzalud.
Puknuće mišića u Los Angelesu činilo je najavljeno Yamashitino povlačenje još sigurnijim, a izgledi da će Saito dobiti posljednju šansu definitivno su pali u vodu. Ipak, nitko nije mogao kriviti Yamashitu. Dao je svoje, devet godina bio je nepobjediv, devet godina svima je pružao mogućnost da ga skinu s trona… a sada je još bio i ozlijeđen. Nije postojao niti jedan logičan razlog da sa svježom rupturom mišića trenira za apsolutno prvenstvo Japana 1985. godine samo zato da bi Saitou dao još jednu, petu priliku.
Pa ipak, upravo to se dogodilo. Upravo na apsolutnom prvenstvu Japana 1985. godine, zbio se završni čin jedne briljantne karijere. Jer tako je izgleda moralo biti.
– Nisam mogao otići bez da velikom suparniku pružim još jednu priliku – objasnio je Yamashita – Svi bi moje povlačenje, bez te borbe, protumačili kao bijeg od poraza. Tako sam imao dva velika pritiska. S jedne strane neizdrživi pritisak izvana: judaša, javnosti, običnih Japanaca … a s druge strane pritisak kojeg sam osjećao u sebi. Nešto mi je neprekidno, danima i noćima govorilo „Ne možeš otići kao da bježiš, tako ne odlaze veliki borci…“
I Yamsshita nije pobjegao. Prihvatio je izazov velikog suparnika i nastupio na apsolutnom prvenstvu Japana 1985. godine, na sam rođendan cara Hirohita 29. travnja, kako to tradicija nalaže.
Finalna borba velikih suparnika, nažalost, nije okončana spektakularno. Nije bilo pravog pobjednika, pa još i danas traju prijepori da li je Yamashita zaslužio pobjedi koju su mu dodijelili suci. U jednom trenutku, naime, Yamashita je pokušao nožno bacanje i sam pao od vlastitog zamaha. I premda su svi, ali doista svi … javnost, stručnjaci, majstori juda, suci, treneri … bezbroj puta pregledavali video ove borbe i posebno sporni trenutak Yamashitinog pada, vječno je ostalo otvoreno pitanje da li je u tom padu bilo ili nije Saitove akcije, barem u maloj naznaci protubacanja.
Glavni sudac imao je jasan stav: „Saito nimalo nije sudjelovao u obaranju Yamashite, niti najmanji njegov pokret nije pridonio Yamashitinom padu. Sve se dogodilo tako brzo da Saito nije stigao reagirati ni na koji način, samo je gledao kako Yamashita sam od sebe, tj. svoje akcije i inercije, pada pred njega.“
Ove riječi u velikoj mjeri potvrđuje snimka spornog trenutka. Ključni detalj je Saitova lijeva ruka koja (to se savršeno jasno vidi) niti u najmanjoj mjeri na sudjeluje u obaranju Yamashite, već je posve pasivna, a upravo bi ta lijeva ruka – da se radilo o protubacanju – vodila ključnu akciju.
I tako se dogodilo to što se dogodilo. Sporni Yamashitin pad se vodio kao „nikom ništa“, a u ostalom dijelu borbe, premda nijednom suparniku nije uspjela niti jedna akcija koja bi se bodovala, Yamashita je ipak bio – svi to priznaju – uvjerljivo bolji; aktivniji, opasniji, agresivniji.
Za one koje zanima, snimku te borbe možete pogledati ovdje, a svemu se može dodati još samo to da ni Saito, čak i nakon bezbroj pregledavanja snimke najvećeg meča svoje karijere, godinama nakon ove borbe, nikad nije izjavio da su ga suci oštetili. I uvijek je o Yamashiti govorio s iznimnim uvažavanjem iako će bolji poznavatelji prilika reći kako njih dvojica nikad nisu bili prijatelji u onom pravom smislu riječi. Zapravo, vrlo su rijetko komunicirali. Yamashita je čak jednom prilikom, u trenutku iskrenosti, rekao:
– Katkada mi je na pripremama reprezentacije Japana taj Saito išao na živce. Svi ostali teškaši izbjegavali su boriti se samnom, kao da su se bojali poraza ili sramote poraza, ne znam… ali Saito je, naprotiv, baš forsirao te sparinge. Bio je doista poseban, velik borac, moram priznati.
Zanimljiv je detalj ostao na nekim video snimkama tijekom Saitove polufinalne borbe Olimpijskih igara u Seoulu 1988. protiv opasnog korejanca Cho Yong Chula, momka koji je tri godine ranije, također u Seoulu na svjetskom prvenstvu Saitoa pobijedio iponom, gotovo mu slomivši ruku. Borba je bila izjednačena i dvadesetak sekundi prije kraja borbe (kamere su to jasno snimile) Saito se više puta okreće prema Yamashiti koji sjedi u loži TV-komentatora. Kao da od njega traži potporu, ohrabrenje, kao da pita „Jesam li pobijedio?“
– Uspostavili smo kontakt očima – reći će kasnije.
A Yamashita mu je, uz jedva primjetan smiješak, kimnuo glavom, što je trebalo značiti „Bez brige, pobijedio si.“ I doista, Saito je proglašen pobjednikom. Mnogi komentatori, skloni emotivnim zaključcima (a Japanci su upravo takvi, katkada i suviše emotivni) prokomentirali su ovu kratku nijemu komunikaciju kao „potvrdu dubokog i iskrenog prijateljskog odnosa dvojice velikih suparnika“.
Recimo na kraju još dva detalja:
Hitoshi Saito ostvario je san svoga oca i u velebnom tokijskom Budokanu postao apsolutni prvak Japana 1988, tri godine poslije Yamashitinog povlačenja.
Nažalost, umro je prerano… u 54. godini. Koban je bio jedan rijetki, ali strahovito brzo napredujući oblik karcinoma jetre protiv kojeg nije imao izgleda.
„PSIHIČKI VIŠE NISAM MOGAO…“
Na kraju našeg razgovora kojeg smo, podsjećam, vodili na svjetskom judo prvenstvu u Essenu 1987. pitao sam Yamashitu da li bi – da se kojim slučajem u međuvremenu reaktivirao – pobijedio na borilištu u Essenu? Uostalom, tek su prošle dvije godine nakon što je prestao s natjecateljskom karijerom i još uvijek su ga mnogi u svijetu juda smatrali „najvećim od najvećih“. Popravio je na trenutak kravatu i promeškoljio se, a zatim iznenadio odgovorom:
– Mislim da bih ovdje ostao bez medalje. Zapravo, moja je tehnika još uvijek dobra, brz sam i snažan, na treninzima tučem mnoge mlade teškaše u Japanu. Ali, za velike rezultate trening i snaga nisu dovoljni…
● Nego…? Što vam to nedostaje za trijumf u Essenu?
– Moj duh je umoran, psihički više nisam za velika natjecanja, teško bih podnio pritisak favorita i još jedno veliko iskušenje. Pokušajte shvatiti, ja sam na neki način simbol Japana, simbol dominacije japanskog juda, ljudi i danas vjeruju u mene i očekivali bi samo pobjedu. Teško je, međutim sve to ponovo staviti na kocku.
Na kraju našeg razgovora pitam ga:
● Da li ste prije borbi osjećali strah?
Gleda me iznenađeno.
– Molim? Da li sam osjećao… Što?
Ponovio sam mu pitanje još jednom; na japanskom, pa na engleskom i ponovo na japanskom. Malo se zbunio, vjerojatno posumnjao u moj japanski, pa zavirio u svoj japansko-engleski rječnik.
– Aha… Mislite, da li sam se bojao?!
● Da.
I kad sam očekivao energičan niječni odgovor nepobjedivog šampiona, mirno je iskreno rekao:
– Oh, kako da ne. Bojao sam se i te kako sam se često bojao.
● !?.
– Vjerujte, osjećaj straha je bio isti svih ovih godina, jednako neugodan u zadnjim borbama kao i na početku karijere. Iznenadili biste se kad biste znali koliko velikih boraca ima strašnu tremu pred nastupe. Kod mene se uvijek događalo isto: dok bih u dvorani za zagrijavanje čekao da me prozovu za borbu, u meni kao da su postojala dva Yamashite. Prvi mi je govorio „Yasuhiro, ti si jak i dobro pripremljen, puno si trenirao, imaš snage i kondicije, ne možeš izgubiti…“ ali mi je istovremeno onaj drugi ponavljao: „Protivnik je opasan, izvanredno pripremljen, pobijedio je glatko već dvije borbe…“
● Kako je to izaći pod reflektore s takvim mislima?
– A ne! Na borilište izlazim apsolutno uvjeren u svoju pobjedu. Naime, u trenutku kad čujem da me pozivaju, znate ono „Tatami number one, Yasuhiro Yamashita, Japan…!“ u jednom nevjerojatno kratkom djeliću sekunde, u meni dominantno ostaje samo onaj prvi Yamashita, onaj koji pobjeđuje…
PRIČE O JAPANSKOM JUDU I JEDINSTVENIM ISKUSTVIMA TRENIRANJA S JAPANSKIM JUDAŠIMA
Zanimaju li vas članci u kojima se opisuju iskustva treniranja s japanskim judašima i još mnogo toga vezanog uz (japaski) judo, evo…
● PRIČE (ČLANCI) O JAPANSKOM JUDU
… A još neke zanimljive istinite priče iz japanske stvarnosti možete pronaći OVDJE.
Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com