Kodokan – hram juda

Piše: Vlatko Mišković
(Iskustva i uspomene s dvogodišnje specijalizacije juda u Japanu)

Zapravo, o Kodokanu je bespotrebno pisati na ovim stranicama, jer sve o tom jedinstvenom hramu juda, sagrađenom 1882. na inicijativu utemeljitelja judo sporta, Jigoro Kana , možete naći na Kodokanovoj internetskoj stranici. Ono, međutim, što vam nikakav internetski site ne može dočarati, jeste duh koji vlada u toj danas već suvremenoj i obnovljenoj građevini, u njenim bezbrojnim prostorima najrazličitije namjene; dvoranama, svlačionicama, predavaonicama, izložbenim salonima… i prije svega, naravno, u najvećoj dvorani, koja se naziva dai-dojo što u (pojednostavljenom) prijevodu s japanskog znači: veliki dojo  ili veliko mjesto za treniranje.
Osjeti se u Kodokanu neko posebno i jedinstveno ozračje davnih vremena, koje karakterizira ekstremno poštivanje etike juda i međusobno uvažavanje neovisno o tome iz koje ste zemlje, koliko imate godina, koje ste snage, te da li ste vrhunski majstor ili početnik. Pod svodovima Kodokana kao da i danas, usprkos  proteku stoljeća, vlada neki posebni „samurajski duh“ davnih vremena, toliko različit i uzvišen u usporedbi s besmislenom bjesomučnom jurnjavom suvremenog konzumerističkog svijeta, kakav živi tek nekoliko metara daleko od „dai-dojoa“ u vrevi prenapućene japanske prijestolnice.
Posebno je ugodno to ozračje zajedništva sa svim judašima ovoga svijeta, kakvo se osjeća na svakom koraku i u svakom trenutku boravka na Kodokanu, te onaj istinski i neponovljivi fenomen juda kao posebne filozofije života i postojanja, filozofije borbe, katkada neopisivo surove, ali uvijek uz apsolutno poštivanje pravila fernese i iznimno uvažavanje protivnika. Duh je to koji se u Kodokano, kao uostalom u cijelom Japanu, ne mijenja stoljećima.
Slijedom te filozofije, vrata Kodokana bila su godinama zatvorena za dvije judo legende 20. stoljeća, svjetske i olimpijske prvake, Nizozemce Antona GeesinkaWillhelma Rusku, samo zato što su, objašnjavaju djelatnici Kodokana, za dobar honorar „osramotili kimono“ nastupom na nekim kečerskim priredbama. A kako je to “sramoćenje” izgledalo u konkretnoj realizaciji Antona Geesinka – pogledajte ovdje.
U međuvremenu, nažalost ili srećom, ta se ekstremna strogoća etike danas ublažila. Čini se da je zov modernog vremena (čitaj: novca) malo ublažio stroge etičke principe čelnika Kodokana, jer mnogi velikani japanskog tatamija, svjetski i olimpijski pobjednici (primjerice Naoya Ogawa ili Satoshi Ishii) bez ikakvih sankcija po završetku karijere nastupaju po raznim borilačkim arenama uz visoke honorare. A i Ruska je bio na Kodokanu, za Geesinka ne znam. U ona vremena, međutim, (1974-1975), kada sam ja tamo trenirao) tako nešto bilo je nezamislivo.

SVI SMO JEDNA OBITELJ
Srce ovog Instituta za traženje putova kako je Jigoro Kano nazvao Kodokan, što je i doslovni prijevod njegova naziva, velika je dvorana, već spomenuti „dai-dojo“, dimenzija cca 100×30 metara (vjerojatno su i točne mjere negdje na internetu). Njega pohode svi.

Autor i Kodokan u pozadini
Autor i Kodokan u pozadini

Tu dolaze stari judaši, katkada i čičice od 90 godina, poput simpatičnog 74-godišnjeg Engleza, koji je prije svakog sparinga suparnika najljubaznije zamolio „Molim vas, gospodine, pokušajte se samnom boriti tako da na kraju ostanem živ“. Tu su i mališani s bijelom pojasevima, osnovci i srednjoškolci (judo je, uz kendo, jedan od obveznih predmeta u japanskim školama), pa brojni rekreativci svih vrsta, bivši šampioni, ali i bezimeni zaljubljenici u judo. Tu su i stranci sa svih kontinenata i svih mogućih ciljeva i motiva; ozbiljni aktivni natjecatelji, koji žele postati istinski majstori, ali isto tako i bezvezni šminkeri kojima je najvažnije slikati se ispred Kanove biste na ulazu, a da pravog borbenog treninga nisu ni osjetili. Dolaze na Kodokan čak i razni sumnjivi tipovi kojima je upis u Kodokanovu knjigu dolazaka uvjet za produženje vize, a zapravo se u Japanu bave tko zna kakvim (često i sumnjivim) poslovima, a bilo je i onih koji su se u svojim zemljama bavili koječim, što bi bolje bilo ne spominjati. U sjećanju mi je, recimo, ljepuškasti Čileanac Ponse, koji je izgledom podsjećao na romantičnog pjesnika, a zapravo je bio pripadnik specijalnih policijskih odreda zloglasnog diktatora Augusta Pinocheta.
Zanimljivo društvo, kažem vam, u svakom pogledu…!
Na tatamiju glavne dvorane održavaju se brojni seminari i natjecanja: od tečajeva na kojima najveći šampioni Japana svoje tehnike pokazuju školarcima, pa do borilačkih ispita za pojaseve na kojima se okupljaju stotine kandidata. U velikom dojou srest ćete i sjedokose legende davnih slavnih vremena, ali i aktualne šampione.
Fumio Sasahara, dvostruki prvak svijetaNikada neću zaboraviti moj susret s Fumiom Sasaharom,(slika desno) dvostrukim svjetskim prvakom, koji je impresivno protutnjao svjetskim prvenstvima u Mexico Citiju i  Ludwigshafenu (1971) pobijedivši sve protivnike iponima u prvim minutama borbi. Ne znam ni sam kako sam skupio hrabrosti pitati ga da mi pokaže njegovu čuvenu „rotacijsku uchi-matu“ od koje su u ono vrijeme strahovali svi svjetski poluteškaši. Istina, nisam vjerovao da će takva jedna legenda imati strpljenja i vremena za mene, no ugodno sam se iznenadio! Možda je presudna bila činjenica da sam mu se obratio na japanskom jeziku, što ga je vidno razveselilo. (upravo zbog ovakvih situacija u članku “Judaši, na treningu pamet u glavu!”, svima koji putuju u Japan savjetujem da nauče barem osnove japanskog jezika). Nasmiješio se, pozvao bez puno oklijevanja jednog mladog judaša da mu bude „uke“ i detaljno mi demonstrirao sve što me zanimalo.
I to je, vidite, duh Kodokana! Nema malih i velikih, „važnih“ i „beznačajnih“. Postoje samo – judaši. Baš kao što je to definirao Jigoro Kano jednostavnim aksiomom „Međusobna suradnja i zajednički napredak“ otprilike stotinu godina prije nego sam ja svojim pitanjima gnjavio Fumia Sasaharu.
Sama od sebe, kao usporedba, nameće mi se sličica s jednog davnog „Kupa Jadrana“ u Splitu; mladi francuski teškaš Jacques Rolland vrlo je vješto (zapravo savršeno podmuklo) izvodio nekakvu varijantu uchi-mate s posebnim gardom kojim je praktički trzajem prilikom ulaska lomio lijevu ruku protivnika. Kad sam ga pitao da mi pokaže kako to izvodi, njegov trener, Jean Luc Rouge, samo je zarežao prema momku „No!“
Toliko o razlici u pristupima.

Inače, tijekom boravka u Japanu naći ćete se, baš kao i ja, u nebrojeno  mnogo zanimljivih situacija u kojima ćete izravno upoznati Japance kakvi doista jesu, baš kao što će vam se u nizu situacija otkriti i Japan kakav doista jeste, ovo sa Sasaharom bio je tek mali dio takvih zanimljivosti…

YASUHIRO YAMASHITA (Photo by David Finch/Getty Images)

MLADI I SKROMNI BUDUĆI VELIKAN

Na Kodokanu sam jednom prilikom osobno upoznao još jednog velikana, Japanca, krupnog, simpatičnog i nadasve pristojnog momka od cca 120 kg, tada studenta prve godine Tokai sveučilišta, za kojeg su govorili da će biti nepobjediv u dekadi koja dolazi i da će konačno prekinuti dominaciju gorostasnih europskih teškaša na svjetskoj sceni. Podsjećam, bila su to vremena kada su Japanci bolno proživljavali činjenicu da su njihovi teškaši (Kaminaga, Koji Sone, Masatoshi Shinomaki  itd) često gubili od europskih divova (Anton Geesink, Wilhelm Ruska, Klaus Glahn, Vitali Kuznjecov).
Momak s kojim sam se upoznao, rekoše mi, uskoro će to promijeniti!
Zaboravio sam brzo njegovo ime, no koju godinu kasnije s nemalim iznenađenjem sam konstatirao: Moj japanski gorostasni prijatelj bio je zapravo, Yasuhiro Yamashita, koji je doista izrastao u jednog od najvećih svjetskih boraca svih vremena u superteškoj i apsolutnoj kategoriji (jedno olimpijsko zlato, pet zlata na svjetskim prvenstvima, 9 titula apsolutnog prvaka Japana i neponovljiv niz od 203 pobjede, bez poraza tijekom punih 9 godina!).
U vrijeme kad smo se upoznali, još je bio tek “jedan od klinaca koji dolaze”, ali već tada vrlo poštovan. No, bio je i nadasve skroman i pristojan momak. Sjećam se da me pri svakom susretu na Kodokanu uvijek pozdravljao, blagim naklonom, kako je to već običaj kod Japanaca, čak sam si umišljao da je to bilo s nekim oblikom poštovanja, mada je bio barem dvadeset puta jači i bolji od mene. To me malo čudilo, no američki književnik i zaljubljenik u judo, Gregory Cromwell Knapp, koji nas je upoznao, objasnio mi je: „On zna da je puno bolji judaš od tebe, ali on još nije bio prvak svoje zemlje (postao je to dvije godine kasnije, op a.), a ti jesi. I on to cijeni. Osim toga, stariji si od njega, a ovo je zemlja u kojoj poštuju starije“.

ČUVAJ SE ZVIJERI S NICHIDAIJA!
Glavni dojo Kodokana mjesto je gdje redovito gostuju sve momčadi i vrhunski pojedinci Japana, dolazeći povremeno odmjeriti snage u neobveznim zajedničkim treninzima i slobodnim borbama. Prilika vam je to za randori (slobodnu sportsku borbu) s bilo kime koga odaberete; dovoljno je doći, stati kraj njega (pazite, ne nasuprot njemu, nego pokraj njega, rame uz rame), lagano se pokloniti i … to je to. Poziv za randori u pravilu se ne odbija. Naravno, ovaj bonton ima i svoju nezgodnu stranu: nikad ne znate tko će stati kraj vas i nakloniti vam se. A kad vam se nakloni, onda je kasno za bilo kakvo izmotavanje. Morate prihvatiti borbu, pa što vam Bog da. Ostaje vam samo nadati se da dotičnog prije treninga kod kuće nije, recimo, iznervirala žena ili mu policajac naplatio kaznu za nepropisno parkiranje ispred Kodokana.
Ima još jedna zanimljiva situacija s kojom treba upoznati neupućene prije nego bude kasno. Često će vas, naime, na sparing pozvati protivnik očito jači i bolji od vas, ali će prilikom klanjanja pristojno reći neku frazu, otprilike: „Idemo se boriti, naučit ću vas malo…“
Tko bi takvom pozivu odolio?!
Nažalost, najčešće dotični samo „ubije Boga u vama“, a potom se zahvali na randoriju i ode nekome drugome, a da vas nije naučio baš ništa (osim što vas je prebio). I dok zbunjeni pokušavate doći k sebi, gledate Vašeg nesuđenog učitelja kako već bira nekog novog stranca kojeg će „učiti“…
S vremenom, međutim, naučite s kim se dobro boriti a s kim ne, naučite razlikovati opasne od bezopasnih, naučite koje fakultetske momčadi imaju u svojim redovima „fine momke“ s kojima se može raditi „kulturan randori“, a koga je bolje izbjegavati…
Pamtim tako jedno kišno popodne, kad se među strancima u glavnom dojou Kodokana šapatom počela pronositi važna obavijest, zapravo panična poruka od samo četiri riječi:
„Fuck, došao je Nichidai“.
U početku sam razumio jedino ono „Fuck“, ali pojma nisam imao otkud tolika panika, niti što je (ili tko je?) taj Nichidai.
Moj belgijski prijatelj, Robert Van de Walle, koji je u to vrijeme već imao duži staž u Japanu i dosta borilačkog iskustva (između ostaloga i slomljene ligamente koljena) objasnio mi je da ona tiha poruka u prijevodu znači otprilike ovo:
„Pazi, došli su dečki iz momčadi Nihon Sveučilišta (skraćeno Nichidai). Grubi su i opasni, njihov je trening zvjerski surov, a na Kodokanu bi najradije ubili sve živo, posebno strance.“
I dok si rekao „keks“, u glavnom dojou Kodokana nije više bilo niti jednog stranca…! Ili barem nije bilo stranca zdravog i spremnog za randori.

ROBERT VAN DE WALLE (Photo by David Finch/Getty Images)

Inače, Robert Van de Walle je judaš impresivne biografije. Upoznali smo se na jednom treningu momčadi tokijske policije (Keischo) i odmah se pokazao kao izvanredan momak, srdačan i korektan. Na jednom od treninga, kako rekoh, stradali su mu ligamenti koljena i neko vrijeme je imao gotovo cijelu nogu u gipsu.
Ali, nije odustajao!
Redovito je odlazio u teretanu, jačao ruke, vrat, trbušne mišiće … Pažljivo je gledao sve treninge, jer je brzo naučio jedan drevni japanski judaški sustav zvan mitori geiko ili u doslovnom prijevodu s japanskog: trening gledanjem. Drevni su judaši davno otkrili, a suvremena neurologija potvrdila sofisticiranim eksperimentima, da gledanje određenih pokreta kroz duže razdoblje rezultira kasnijom mogućnošću brzog učenja, automatiziranja i izvođenja tih pokreta. Ono što gledamo, naime, kao da biva „urezano“ ili „zapisano“ u naš živčani sustav.
Kad su ligamenti bili zaliječeni, Van de Walle je nastavio s treninzima i uskoro postao jedan od stranaca koje su Japanci počeli iznimno cijeniti i hvaliti. A njegova judaška priča traje i danas. Nakon što je postao višestruki europski prvak i olimpijski pobjednik, te osvajač 5 svjetskih bronci, ostaje ubilježen kao jedini judaš na svijetu koji je nastupio na pet olimpijskih igara, od 1976. do 1992. Uz to, cijenjen je i danas kao visoko pozicionirani član belgijske, europske i svjetske judo organizacije.

Kako to izgleda vježbati s momcima Nichiaia opisao sam u članku “Gušenje do nesvijesti, užas!”, a ovu ću priču završiti porukom da, za utjehu, ima na Kodokanu i pitomijih gostiju. U takve spadaju, recimo, momci s uglednog Tokyo Sveučilišta, vrhunske edukacijske ustanove koja školuje kadrove za čelne pozicije u politici i multinacionalnim kompanijama Japana. To su u pravilu „dobra djeca“, odlični studenti, humani i čovjekoljubivi. Randori s njima garantira ugodnih i kulturnih 5 minuta borbe. Ne bacaju te na glavu niti u zid i ne guše te do nesvjesti. Nesreća je jedino u tome što po cijele dane uče, treniraju uglavnom u svojoj dvorani i rijetko dolaze na Kodokan.
Posjeti momaka s Nichidaja puno su češći.

PRIČE O JAPANSKOM JUDU I JEDINSTVENIM ISKUSTVIMA TRENIRANJA S JAPANSKIM JUDAŠIMA
Zanimaju li vas članci u kojima se opisuju iskustva treniranja s japanskim judašima i još mnogo toga vezanog uz (japaski) judo, evo…
  PRIČE (ČLANCI) O JAPANSKOM JUDU

… A još neke zanimljive istinite priče iz japanske stvarnosti možete pronaći  OVDJE.

Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com