Suza u oku
Davno su otišli zadnji vlakovi
Moje mladosti
Vlatko Mišković (rođen u Osijeku 1950.) magistar je prava, no judo sport kojem se posvećuje od svoje 16-te godine usmjerava ga najprije u razdoblje intenzivnog natjecateljskog života, a potom ga 20 godina vezuje uz profesionalno sportsko novinarstvo (novinar i urednik rubrike za judo i borilačke sportove u “Sportskim novostima”, te urednik-reporter u tjednicima “Sprint” i “Sport magazin”). U svojoj 40. godini profesionalnoj biografiji dodaje novo poduzetničko poglavlje; osnivanje prvog privatnog sportskog vrtića u Zagrebu, a potom – na temelju japanskog školovanja i specijalizacije – utemeljuje i Medical Yoga Centar s više od tisuću članova u 14 dvorana širom Grada Zagreba. Privatno je podučavao jogu brojne sportaše i poslovne ljude, a tijekom dvije godine (2007-2008) bio je i osobni učitelj joge Đurđe Adlešić, tadašnje dopredsjednice vlade Republike Hrvatske. Godine 2015. odlazi u mirovinu, a Medical Yoga centar preuzima i uspješno vodi njegov sin, Dario Mišković. Uz već spomenuti Pravni fakultet, Vlatko Mišković je trenutno pred magisterijem na Kineziološkom fakultetu (tema „Zdravstveno-terapijsko djelovanje joge“). Tijekom 13 godina na Kineziološkom je fakultetu bio vanjski suradnik, predavač joge i osnova sportskog poduzetništva studentima 4. godine u sklopu posebnog usmjerenja Katedre za osnovne kineziološke transformacije. Bio je to prvi slučaj da je joga kao zdravstveno-rekreacijska disciplina uvrštena u program Kineziološkog fakulteta.
Judo i Japan čine posebnu priču njegova života. Nakon što je 8 puta bio prvak bivše Jugoslavije (2 puta u pojedinačnoj konkurenciji i 6 puta kao član momčadi Akademskog judo kluba “Mladosti” iz Zagreba), odlučuje upoznati izvorni judo i u dva navrata odlazi na specijalizaciju u Japan gdje je ukupno proveo skoro 2 godine (1974-1975 i 1984). Više od godinu dana pohađao je posebne treninge u sklopu International Divisiona na međunarodnom Kodokan Judo Institutu u Tokiju, gdje je položio ispit za 2. Dan crnog pojasa. U završnom je dijelu toga ispita, nakon obveznog programa (“nage-no-kata” i “katame-no-kata“), u slobodnoj parternoj borbi pobijedio ipponom (yoko-sankaku-jime) Japanca Nobuaki Yamamota (6. Dan). U Hrvatskoj mu je dodijeljen 4. Dan, no odbio ga je primiti nezadovoljan neujednačenim kriterijem dodjele najviših pojaseva.
Tijekom oba svoja boravka u Japanu, uz obvezne seminare i posebne programe Kodokana, pohađao je i borbene treninge momčadi Tokijske policije (Keishicho, Bunkyo-ku), a vježbao je i s fakultetskim momčadima Nihon sveučilišta i Tokyo sveučilišta. Posebno pamti i seriju kondicijskih i dvoranskih treninga (zajedno s tadašnjom reprezentacijom Kanade) u privatnoj Seikijuku školi olimpijskog i svjetskog prvaka Isao Okana, koje je uz Okana vodio svjetski vicešampion Takafumi Ueguchi.
Svoja iskustva iz prve ruke s japanskim judom i judašima Vlatko Mišković opisao je u člancima:
ZAŠTO SVAKI PRAVI JUDAŠ MORA OTIĆI U JAPAN
U JAPAN KROZ SIBIR 1974. GODINE
KODOKAN – HRAM JUDA
JUDAŠI, NA TRENINGU PAMET U GLAVU!
TRENINZI NA PLUS 40 I MINUS 10
GUŠENJE DO NESVJESTI, UŽAS!
SAYONARA, MATSUMURA SAN
YASUHIRO YAMASHITA: BRILJANTNA LAKOĆA POBJEĐIVANJA
Uporedo s bavljenjem judom, u Japanu je diplomirao i na Ishikawa Yoga School (Tokyo), izvanrednoj kombinaciji drevne joge i suvremene medicine, čiji je sustav 1991. godine ugradio u temelje zagrebačkog Medical Yoga Centra. Tijekom svog drugog boravka u Tokiju (1984) piše reportaže za brojne hrvatske novine i časopise (Start, Večernji list, Vjesnik, Arena, Vikend itd), a po povratku u Hrvatsku, radi kao dopisnik japanske agencije Tank Incorporated, te ilustriranih tjednika Tokyo-Focus i Japanalisis.
Obzirom na veliku sklonost glazbi, svoje je ranije glazbeno obrazovanje obogatio tečajem komponiranja na Tokyo Shobi College of Music. Izbor njegovih skladbi možete pogledati (i poslušati) OVDJE.
Osnove japanskog jezika naučio je još prije odlaska u Japan, putem klasičnog Linguaphone tečaja i izravno od japanskog judo trenera Hideji Sakume, da bi znanje praktično nadogradio tijekom boravka u Tokiju. Na Svjetskom kupu u gimnastici 1982. godine u Zagrebu bio je službeni prevoditelj japanskoj reprezentaciji te suradnik reporterima TV Zagreb prilikom intervjua s gimnastičarima i trenerima selekcije Japana. Posebno je bio zanimljiv razgovor kojeg je uz njegovo prevođenje novinar Slavko Cvitković vodio s olimpijskim prvakom Kojijem Gushikenom.
U Hrvatskom judo savezu bio je više od jednog desetljeća uspješan trener mladih natjecatelja Akademskog judo kluba “Mladost” iz Zagreba gdje je pod njegovim vodstvom izrasla jedna izvanredna generacija (Hrvoje Sertić, Robert Grubišić, Čedomir Vukšić, Robert Trivunčević, Miroslav Novković, Zoran Božićević, Dean Bogić, Neven Šavora, Marin Lacković, Saša Rendulić, Pjer Šimunović…), a bio je kratko vrijeme i prvi trener Sandi Čorak, kasnije višestrukoj državnoj prvakinji i dugogodišnjoj predsjednici Hrvatskog judo saveza. Zbog njegovog izvanrednog poznavanja izvorne suštine juda, a posebno tehnike parterne borbe (ne-waza) angažiran je kao stručni recenzent knjige “Judo u Hrvatskoj vojsci” autora Miroslava Gržete i Josipa Lucića. Po završetku trenerskog razdoblja bio je nekoliko godina jedan od najboljih sudaca mlađe generacije u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji, te predsjednik Komisije za suce Hrvatskog judo saveza.
Nakon izdvajanja Republike Hrvatske iz sastava bivše Jugoslavije imenovan je predsjednikom Međunarodne komisije Hrvatskog judo saveza i u tom svojstvu na Kongresu Europske Judo Unije u Antwerpenu, 04. travnja 1992, godine izravnim je kontaktima s čelnicima EJU, te inspirativnim govorom na engleskom jeziku pred plenarnom skupštinom Kongresa ishodio Hrvatskoj status samostalne članice EJU. Zanimljivo je napomenuti da je njegovom govoru na Kongresu prethodio istup predsjednika Međunarodne Judo Federacije (IJF), Španjolca Luisa Baguena, koji je izričito zahtijevao da EJU ne izglasa Hrvatskoj status samostalne članice. Usprkos tome, Kongres EJU se izjasnio za primanje Hrvatske apsolutnom većinom svih članova, bez ijednog glasa protiv, a jedino je delegat tadašnje Jugoslavije (Vuk Rašović) bio suzdržan (što je u ondašnjim političkim okolnostima bilo vrlo korektno s njegove strane).
Za kraj, evo i mala osobna izjava Vlatka Miškovića o razlozima pokretanja projekta web stranice Japan-line:
„Japan-line je moj skromni pokušaj da, premda već u predvečerju aktivnog životnog puta, pokušam iskazati zahvalnost zemlji u kojoj sam proveo neke od svojih najljepših godina i upoznao sport, ljude i običaje koji su obilježili najprije moje sportsko i mladenačko odrastanje, a zatim u velikoj mjeri odredili i moje ukupne etičke poglede na život.“
Zadnje, ali ne i najmanje važno: Od 1979. godine u sretnoj je vezi i braku sa Smiljanom Bartulović, državnom reprezentativkom i jednom od najboljih hrvatskih judašica.
.
Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com