Piše: Vlatko Mišković
(Iskustva i uspomene s dvogodišnje specijalizacije juda u Japanu)
Različiti mogu biti razlozi i motivi zbog kojih se ljudi odlučuju za odlazak u Japan; kultura, umjetnost, poslovna specijalizacija ili stipendija, ženidba, udaja, sport…
Judo je također jedan od mogućih motiva. Uostalom, nije li prirodna želja svakog judaša otići u Japan? Više o tome, o razlozima zašto bi svaki (normalan) judaš morao otići u Japan možete pročitati u članku Zašto svaki pravi judaš mora otići u Japan.
Ako niste judaš, nego običan turist, koji nema sulude planove testirati sebe kroz surove treninge, gušenja do nesvijesti, kupanje u ledenoj vodi i slične gluposti u koje se upuštao autor ovih redaka, dovoljno vam je prije polaska na put pročitati DESET SAVJETA „NORMALNIM” PUTNICIMA U JAPAN. koje smo objavili na našoj turističkoj stranici.
… ali ako u Japan putujete s kimonom u torbi i željom da osjetite što je to pravi japanski judo, onda uz one obične turističke savjete, pročitajte i dodatnih pet koje vam donosimo u ovom članku.
Dakle…
1.
ZABORAVITE PREDODŽBU O “MALIM JAPANCIMA”
Odagnajte tu zabludu dok nije kasno!!!
Za razliku od prosječnog Japanca na ulici, u judaškim dvoranama srest ćete svakojake samo ne male i sitne momke. Čak bih se kladio da je više onih iznad 80 kn i viših od 180 cm. U judaškom žargonu obično koristimo termine „zvijeri“, „mrcine“ i sl. Bez uvrede, naravno. Više nekako s poštovanjem. Uvijek na pamet pada i slikovita usporedba kojom je legendarni hrvatski trener Eduard Besak, nezaboravno “Šjor Edo”, običavao oslikati snagu nekih boraca, a glasila je „Jak je ko svinja“. Pri tom, naravno, nije mislio ništa uvredljivo, naprotiv. Mada mi nikad nije bilo jasno otkud mu je baš svinja oličenje snage…?!
Dakle, ako u japanskoj judo dvorani i nađete nekog od 160 cm visine, nemate razloga puno se veseliti; možete se kladiti da će biti jednako toliko širok u ramenima. I vjerojatno “jak ko svinja”(!)
2.
NAUČITE MALO JAPANSKOG JEZIKA
Naučite ponešto japanskog jezika, pogotovo onih riječi i fraza koje će vam trebati u dvorani za treninge. Mnogo ćete se lakše snaći i puno će Vas više cijeniti.
Evo kratkog izbora najvažnijeg, uz napomenu da su svi izrazi pisani fonetski, onako rekli bismo „seljački“, dakle: kako piše tako se i izgovara.
● Svakako naučite frazu Kodokan va doko des ka? (Gdje je Kodokan?) koja će Vam pomoći kad se izgubite u beskrajnom mogu tokijskih ulica ili mreži podzemnih željeznica (što će vam se, kolikogod pazili, prije ili kasnije dogoditi).
● Ono u čemu trenirate nije „kimono“ nego „judogi“. Kažete li japanskom judašu da vam je u torbi kimono, pomislit će da ste krenuli u kazalište.
● Za svlačionicu se koristi engleski termin „locker room“, kojeg Japanci izgovaraju otprilike kao rokka ruumu.
● Na odlasku iz dvorane ne kaže se sajonara, nego đa mata („Sajonara“ je nešto kao „zbogom“ i koristi se kod dužih rastanaka, primjerice u onom sladunjavom “evergreenu” Sayonara, japanese Goodbye, dok je „đa mata“ nešto poput našeg Bog, vidimo se…).
3.
IMAJTE U VIDU DA JUDO IMA SVOJ POSEBAN BONTON
● Ni u koju dvoranu ne dolazite u neku dvoranu nenajavljeni, po sistemu „evo mene malo k vama“. Judaška etika i elementarna pristojnost nalažu da se prethodno najavite i da dobijete dozvolu vježbanja. Prije prvog sata javite se treneru i još jednom zamolite smijete li trenirati s njegovom ekipom. Ova zamolba je u suštini samo formalna; nitko vas neće odbiti, ali što je red, red je. Pogotovo u zemlji koja tradiciju poštuje iznad svega, a stroga pravila bontona neizostavni su dio te tradicije.
Zapravo, niz je detalja o Japanu i njegovim posebnostima, poput gejša, haiku poezije, ikebane itd, o kojima bi svaki stranac trebao nešto znati unaporijed, baš kao što bi bilo dobro naučiti nešto i o samim Japancima kakve ne poznajemo.
No, ostavimo se općenitih savjeta. Evo nekoliko sasvim konkretnih preporuka kad je riječ o odlasku na japanski trening:
● Od svlačionice do dvorane ni slučajno ne smijete hodati bosih nogu! U svim dvoranama, a posebno na Kodokanu, posvuda je mnogo plastičnih natikača („sliperica“) koje su vam na raspolaganju i obvezno ih je koristiti, posebno prilikom odlaska na WC.
● Odmah po dolasku stoljetna etika nalaže naklon prema tatamiju ili (kao što je to slučaj na Kodokanu) mjestu na kojem se nalazi posebna loža sa stolicom u kojoj je sjedio Jigoro Kano..
Pazite: taj naklon mora biti pravilan, dostojanstven i pun poštovanja, izveden korektno i polako. To ne smije biti bezvezni i kratki pokret kao da glavom udrate u nešto ispred sebe(!)
● Ako je u tijeku slobodan borilački trening (randori), pretpostavlja se da ste došli radi toga, pa je krajnje nepristojno odbijati pozive na randori uz nekakva objašnjenja da ste došli tek pogledati kako to sve izgleda ili vježbati „samo malo, onako lagano“.
● Poziv na randori upućuje se tako da dođete do odabranog suparnika i poklonite mu se. Ukoliko kleči, tada i vi kleknite. U većini dvorana klekne se ili stane PORED, a ne ISPRED čovjeka. Imajte u vidu da nije pristojno zamoliti za randori nekoga tko je po rangu, znanju i kvaliteti puno iznad vas. Tipičan primjer ovakvog nepristojnog ponašanja su slučajevi stranaca-početnika, koji za randori dolaze vrhunskim borcima (svjetskim i olimpijskim prvacima) samo zato da bi se kasnije kod kuće hvalili s kim su se sve borili…
● Činjenicom da ste u dvorani, a posebno ako stojite ili klečite uz tatami, pretpostavlja se da ste spremni za randori. Ako se želite odmarati, izaberite za to dio dvorane gdje vidite da se i Japanci odmaraju, ili idite u svlačionicu.
● Ako tijekom randorija iz bilo kojeg razloga (umor, ozljeda i sl) želite prekinuti borbu najjednostavnija fraza je Sumimasen, ćoto cukaremašta (oprostite, malo sam umoran), na što će svaki Japanac suosjećajno kimnuti glavom, mada će u sebi misliti „Kako si umoran?! Gdje ti je samurajski duh?“ Stoga je bolja opcija, recimo, pokazati na koljeno i reći Hiza ga itai (boli me koljeno) ili samo kega (ozljeda). Japanac neće posumnjati da blefirate iz jednostavnog razloga što je opcija blefiranja na treningu u Japanu apsolutno nepoznat fenomen.
● Na odlasku iz dvorane, naravno, ponovo je obvezan naklon prema tatamiju ili stolici Jigoro Kana. I ponovo napominjem, judaška (i ne samo judaška) etika nalaže da to bude miran i dostojanstven pokret.
4.
POŠTUJTE STARIJE
U Japanu, suprotno nekoj logici koja bi se mogla očekivati, najveće poštovanje ne iskazuje se onima s najvišim pojasom ili najviše medalja, nego onima s najviše – godina. Izuzetak je, naravno, redoslijed u vrsti prilikom pozdrava na početku i na kraju treninga; viši pojasevi uvijek su ispred nižih.
Temeljna dva japanska termina pri tome su „senpai“ i „kohai“, koji predstavljaju osnovu hijerarhije praktički u svim sferama japanskog društva ne samo u judu.
Sempai je stariji i ima doslovce apsolutnu vlast nad svim mlađim kohajima. U judo momčadima to je posebno primjetno i naglašeno. Termin „apsolutna vlast“ znači da kohai svome sempaiju nosi torbu, ide po sok ili sendvič, čisti sobu, masira ga, pa čak i sapuna prilikom tuširanja ako sempai to želi. Jednom uspostavljen odnos sempai-kohai nastavlja se i u godinama, pa i desetljećima, nakon što prestanu zajednički treninzi.
Sukladno gore rečenom je i bonton oslovljavanja. Momka iz ekipe, koji je stariji od vas, uvijek ćete oslovljavati dodajući njegovom imenu sufix sempai, dok se među „običnim“ ljudima kaže ono već poznato san. Na Youtubeu možete naći video o suparništvu dvojice velikih japanskih majstora, Yasuhira Yamashite i Hitoshi Saitoa. Zanimljiv je isječak iz intervjua u kojem Saito, premda već skoro 50-godišnjak (i premda prava judaška legenda s osvojenim svjetskim prvenstvom i dva olimpijska zlata!) kad govori o Yamashiti, obvezno kaže Yamashita sempai (a ne Yamashita-San), jer je Yamashita 4 godine stariji od njega.
A za one štrebere, koji hoće odmah baš sve u detalje znati, kad se govori o natjecateljima (recimo, kad ih se na natjecanjima preko razglasa poziva da izađu na tatami) uobičajen termin je senshu, što znači doslovce natjecatelj, pa poziv zvuči otprilike ovako: “Na tatami broj dva neka izađu Yamashita senshu i Saito senshu.”
5.
PAZITE KAMO IDETE NA TRENING
…jer vam se može dogoditi da potpuno nepripremljeni upadnete na neki oštar trening i dobijete gadnih batina.
U pravilu, najblaži su treninzi na Kodokanu, ali i tu treba biti oprezan (za detalje pogledajte članak Kodokan – hram juda).
Najopasniji, premda i najkvalitetniji, je trening u dvorani tokijske policije; momci su tamo najbolji i najjači, a intenzitet najviši. Treninzi na pojedinim sveučilištima ili momčadima velikih kompanija, intenzitetom i strogoćom variraju ovisno o treneru, tradiciji ili trenutnim ambicijama momčadi. Kako u stvarnosti izgleda kad se namjerite na dvoranu s možda najsurovijim treningom u povijesti japanskog juda pročitajte u već spomenutom članku članku “Gušenje do nesvijesti, užas!”.
Najmanje riskirate ako vježbate s momčadi Tokyo Sveučilišta. To su, rekli bismo, „dobra djeca“, sve redom odlični studenti, nekadašnji isto tako odlični srednjoškolci koji se na ovom prestižnom fakultetu pripremaju zauzeti vrhunska mjesta u najvećim japanskim kompanijama ili vladinim uredima. Na njihovom treningu nema surovosti, nitko vas ne baca u zid, niti guši do nesvjesti. Ali … oprez nakon treninga! Treneri nekih generacija imaju običaj tu dobru djecu zdravstveno čeličiti kupanjem u jezeru neovisno o godišnjem dobu, čak i tijekom zimskih mjeseci(!)
PRIČE O JAPANSKOM JUDU I JEDINSTVENIM ISKUSTVIMA TRENIRANJA S JAPANSKIM JUDAŠIMA
Zanimaju li vas članci u kojima se opisuju iskustva treniranja s japanskim judašima i još mnogo toga vezanog uz (japaski) judo, evo…
● PRIČE (ČLANCI) O JAPANSKOM JUDU
… A još neke zanimljive istinite priče iz japanske stvarnosti možete pronaći OVDJE.
Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com