Želite li se pristojno ponašati u Japanu, svakako treba ponešto znati o drevnom običaju međusobnog klanjanja, što je bitan sastavni dio japanskog bontona. Premda naizgled jednostavan, ovaj mali obred pozdrava i iskazivanja poštovanja sadrži brojna pravila, no za potrebe „običnog stranca u običnim situacijama“ evo tri najvažnija detalja
1. Nakloniti se uvijek treba mirno i dostojanstveno, a nikako kratko i nervozno u stilu „Ajde, kad već moram“… Pri tome su stopala spojena, pete skupa, a prsti malo razmaknuti.
2. Prilikom naklona savijate se polako prema naprijed za otprilike za 20-30 stupnjeva. Klanjanje kod kojeg samo malo sagnete glavu katkada se može protumačiti kao izrazita gesta omalovažavanja (vidi stavku 3).
3. Posebno pazite koliko će dugo trajati vaš naklon! Temeljno je pravilo: onaj tko je viši po rangu sagne se malo niže, a njegov naklon traje kraće. Niži po rangu naklonit će se dublje, a njegov naklon traje duže. Pojednostavljeno rečeno: „Ne dao vam Bog da se uspravite prije nego se uspravio vaš direktor!“
Naravno, čovjek našeg podneblja, logično će se zapitati: „Ljudi moji, postoji li u tom Japanu nešto što se zove čvrsti stisak ruke, muški zagrljaj…pa još k tome možda i koja zvučna pusa?! A sve skupa uz ono naše karakteristično „Pa gdje si mi ti, pajdo?“ ili ono naših susjeda: „Đes ba?“
E, toga u Japanu gotovo da nema.
Ima, naravno, ljubljenja i grljenja zaljubljenih osoba, roditelja i djece itd. Ali da bi primjerice, Yasuhiro Yamashita dohvatio ljubiti nekog svoga „pajdu“ iz Olimpijskog Odbora samo zato što ga nije dugo vidio … ma dajte, molim vas!
Ipak, nemojte pomisliti da se Japanci ne rukuju. Naprotiv, rukuju se sve češće, mnogo više nego prije. U suvremenom Japanu odavno više nisu stroga sva nekadašnja pravila bontona, bezbroj je zapadnjačkih običaja koji su se poslije Drugog svjetskog rata polako počeli „udomaćivati“. Ukratko, Japanci se danas rukuju i kad treba i kad ne treba, s kim treba i s kim ne treba, gdje se to mora i ne mora… Tisućljetnu tradiciju dostojanstvenog ceremonijalnog klanjanja počeli su postupno prepuštati svečanim prilikama i otmjenim društvima.
IZOLACIJA OD LJUDI… ILI VIRUSA?
Logična je dvojba: rukovanje ili klanjanje? Što je kulturnije, jednostavnije, pametnije, ljepše…?
Zagovornici rukovanja svakako će reći kako pozdrav bez dodira, bez stiska ruke, zagrljaja ili poljupca, predstavlja nama teško prihvatljivu socijalnu opciju lišenu iskrene prisnosti, topline i spontanosti.
No, pogledajmo to na malo drukčiji način. Pogotovo u ovo današnje vrijeme kada se u čitavu priču upetljava i epidemiološki aspekt.
Tijekom Svjetskog kupa u gimnastici u Zagrebu 1982, bio sam službeni prevoditelj za japanski jezik i nekoliko dana praktički živio s japanskim timom. Odmah sam primijetio da su, za razliku od drugih reprezentacija, te japanskih novinara i članova diplomatskog kora, reprezentativci Japana (natjecatelji) bili izrazito neskloni pretjeranim „socijalnim kontaktima“, posebno fizičkim dodirima poput rukovanja, zagrljaje, tapšanja po ramenima… a o ljubljenju da i ne govorim. Izbjegavali su čak i razgovore na „bliskoj distanci“. Umjesto toga, tek pokoja kratka izjava, ljubazan osmijeh, dostojanstveni naklon i … to je bilo sve.
Njihova najveća zvijezda, Koji Gushiken (senzacionalni osvajač 5 olimpijskih medalja u Los Angelesu 1984) gotovo da 4 dana nije izlazio iz sobe.
I tako sve do kraja natjecanja.
Tek tada, slikovito rečeno „sa zadnjom podjelom medalja i zadnjom himnom“, ti isti samozatajni momci postali su nevjerojatno vedri, druželjubivi i srdačni sugovornici. A Koji Gushiken (koji je čak prošetao Zagrebom i popio pivo u „Lovačkom rogu“), priznao je:
– Znam da smo izgledali nesimpatično, ali mi smo se jednostavno bojali nekakve zaraze, makar i najmanje prehlade, koja bi se loše odrazila na naš nastup. Ne mogu ni zamisliti kako bi mi bilo neugodno vratiti se u Japan i svoj loš rezultat opravdavati činjenicom da sam – eto slučajno – dobio temperaturu baš pred natjecanje, jer me zarazio jedan od dvadesetak novinara s kojima sam ovih dana razgovarao i rukovao se.
Na sličan način razmišljaju brojni japanski vrhunski sportaši. Posebno oni starijih generacija, koji su bili podvrgnuti neusporedivo strožem režimu karantene nego ovi današnji. Danima, katkada čak i tjednima uoči velikih natjecanja, bili su im zabranjeni svi nepotrebni fizički kontakti s „vanjskim svijetom“, posebno sa „ženskim vanjskim svijetom“, kako ne bi pokupili neku bolest, makar samo običnu prehladu. To je uključivalo i zabranu svakog nepotrebnog rukovanja.
Judaškoj strani te nevjerojatne priče osobno sam svjedočio mnogo puta. I nikad je nisam potpuno shvatio. Tijekom dugih dana priprema svi kontakti s vanjskim svijetom uglavnom su bili zabranjeni, ali je zato pivo bilo dozvoljeno u neograničenim količinama. Djevojke nisu smjele prići ni „ogradi hotela“, no nakon natjecanja je katkada bio dozvoljen čak i „nagradni posjet kvartu crvenih lampiona“, gdje je najozbiljniji među reprezentativcima (konkretno, na Svjetskom prvenstvu u Ludwigshafenu 1971. to je bio Fumio Sasahara) imao zadatak čuvati i raspoređivati zajedničke novce te brižno paziti na kakve se djevojke ti novci troše. Sreća njegova što u ono vrijeme nije morao voditi računa još i o tome da li su dotične dame nosile maske i bile cijepljene?!
KOGA ČUVA MASKA?
Za dio priče o zaštitnim maskama, moram ponovo spomenuti Koji Gushikena, kojeg sam igrom slučaja sreo 5 godina poslije Zagreba, na svjetskom judo prvenstvu u Essenu, gdje je došao bodriti japansku judo reprezentaciju, jer je u to vrijeme bio zaposlen kao gimnastički trener u njemačkom Tubingenu.
Ni u Essenu se nije rukovao. Bio je prehlađen, pa je – poštujući strogi stoljetni japanski običaj – nosio preko lica bijelu masku i izbjegavao fizičke kontakte kako nekoga ne bi zarazio. To je, eto, jedna posebno vrijedna tradicija Japana; taj osjećaj obveze da treba nositi masku već kod najblaže prehlade i time savjesno i odgovorno čuvati ljude oko sebe. Nema rukovanja, nema ljubljenja, dodira niti zagrljaja. Ukratko, šansa da ti bolesni Japanac prenese zarazu je praktički jednaka nuli.
Sjetim se i danas Gushikena bezbroj puta. Prije svega, kad god negdje vidim fotografiju japanske podzemne željeznice na kojoj obavezno barem dvije ili tri osobe imaju masku preko lica. Sjetim ga se, ali još češće, u zagrebačkim tramvajima gdje se u zimskim mjesecima naslušam kašljanja, kihanja i šmrcanja svih onih putnika koji, bez maske naravno, čista srca šire oko sebe sve moguće viruse. A kad izađu iz tramvaja širit će ih dalje rukujući se i grleći kako je to već kod nas običaj.
A ŠTO JE S GRLJENJEM I LJUBLJENJEM?!
Problematika ljubljenja, posebno „javnog ljubljenja“ u Japanu je posebna priča. Baš kao i brojna druga pravila nama nikad do kraja razumljivog japanskog bontona. Primjerice, bilo je doskora nezamislivo da se mlada Japanka javno na ulici poljubi sa svojim momkom, Bože sačuvaj! No, ta ista Japanka mogla je bez problema (i srama) nastupiti u televizijskom kviz-natjecanju za najmanje (ili najveće) grudi i slobodno pokazivati svoje bujne ili manje bujne čari. Također se mogla slikati (skoro) gola za neki erotski časopis, ali samo pod uvjetom da joj je to – dozvolila mama?!
Ukratko, ljubljenje je u Japanu dugo bilo ograničeno tisućgodišnjom tradicijom. Ne samo ljubljenje mladih i zaljubljenih, nego i sva ona ostala ljubljenja koja su na Zapadu dio normalnog „socijalnog folklora“, dakle dijeljenje i razmjena poljubaca prilikom raznih čestitanja, pozdrava, rastanaka itd.
Jasno, jednako je bilo ograničeno i međusobno grljenje, bilo ono muško, žensko ili „miješano“, svejedno.
Umjesto toga, Japanci su njegovali običaj klanjanja. Pa je sasvim razumljivo da se prosječan Japanac (a pogotovo Japanka) nađu u nevjerojatno neugodnoj situaciji kad se – negdje u Europi ili Americi – od njih očekuje prihvaćanje njima toliko stranog fenomena bliskog tjelesnog kontakta.
I nije im za zamjeriti. Katkada je i nama toga ljubljenja previše.
Evo, uostalom, kako je to jednom prilikom prokomentirao proslavljeni književnik i kolumnist, pokojni Igor Mandić:
– Izluđuje me ta naša balkanska sklonost „društvenim intimnostima“. Recimo, doček Nove Godine! Kad otkuca ponoć počinje mahnito i masovno opće ljubljenje. Znani i neznani ostavljaju svoju slinu i znoj na vašim usnicama i obrazima, slinite i vi njih skupljajući usput sve moguće mirise, bacile, viruse, herpese i kojekakve druge kožne raznolikosti … a sve u ime onoga, „znate, takav je običaj, mora se“. Pa onda u ime tih običaja mlade cure moraju ljubiti kojekakve oronule starce, dotjerane gospođe svojim usnicama cjelivaju prištave obraze nepoznatih im pubertetlija, dok brojni prehlađeni i virozni polupijani slavljenici šmrcavih nosova nesebično šire okolo svoju zarazu.
I svima je zajedničko jedino: Za koji dan će se pitati: „Jebo te, gdje sam se to zarazio?“. (gotov citat)
Japanci, rekli bismo, baš kao što svojim stoljetnim običajem nošenja maske na jednostavan i elegantan način štite sebe i druge od rizika zaraze, isto tako specifičnim pravilima ograničenih tjelesnih kontakata poput grljenja i rukovanja, zadržavajući istovremeno svoj otmjeni običaj klanjanja, također štite sebe i druge u određenim situacijama.
Štite – od čega?
Od puno toga, rekao bih.
Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com