Piše:
Vlatko Mišković
(službeni prevoditelj reprezentaciji Japana na Svjetskom gimnastičkom kupu u Zagrebu 1982)
Profesor Ivan Morris sa sveučilišta u Los Angelesu, poznat inače po tome što je slikovito opisao japanski jezik kao »najdjelotvorniju barijeru govornog sporazumijevanja koju je ljudski um ikada stvorio«, tvrdi da Japanac u razgovoru s drugim Japancem »otprve« potpuno razumije samo 70 posto onoga što mu sugovornik kaže, a često – ni toliko (!). Izraženo u brojkama, kaže Morris, izgleda to otprilike ovako:
● 10 posto konverzacije dvojice Japanaca ostaje, rekli bismo „totalni mrak“ (pojma nemaju o čemu je sugovornik govorio).
● 20 posto njihovog razgovora ostaje negdje u magli, recimo to „možda su se razumjeli, a možda i nisu“.
● ostalih 70 posto su se savršeno razumjeli.
Napomena: navedeni postoci različiti su kod pojedinih lingvista i komunikologa, ali je nedvojbeno da u svakom razgovoru postoje 3 navedene kategorije:
– mrak
– magla
– sve jasno
Zvuči nevjerojatno, zar ne? Pokušajmo to malo pobliže objasniti, pa ćete se i sami uvjeriti.
„KAKO SE PIŠE VAŠE IME?“
U Morrisovu tvrdnju možda neće vjerovati nitko prije nego što sam počne detaljnije studirati tu »najdjelotvorniju barijeru govornog sporazumijevanja“ i zaplete se u njene zamke, pa često ostane iznenađen, još češće – bespomoćan. A da nešto tu ipak doista »nije u redu« posumnjat će prvi puta kad vidi Japanca kako gleda u (japanski) rječnik dok čita (japansku) knjigu ili piše pismo na svom jeziku. Inače, novine se u Japanu danas štampaju sa 1850 znakova, a obrazovni ljudi i studenti književnosti uče ih i do 100.000. I meni je bilo čudno kad sam u podzemnoj željeznici vidio kako dvojica Japanaca razgovaraju i pritom si, radi preciznijeg razumijevanja, pomažu crtanjem nekih pojmova na dlanu svaki puta kada bi konverzacija »zapela«.
A kako, pitate se, može „zapeti“ konverzacija Japanca s Japancem – na japanskom?!
Kada sam zamolio jednog prijatelja Japanca, zaposlenika Kodokan Judo Institutea, inače vrlo obrazovanog mladog čovjeka, da mi iz novina pročita imena japanskih sportaša olimpijaca, uglavnom je bez problema i otprve uspio pročitati (i razumjeti) većinu imena i prezimena, tj. sve one »hijeroglifske« ideograme (ili »kanđije«, kako ih zovu Japanci) kojima su ta imena bila napisana. Ali…
Za neka je imena jednostavno rekao:
– Ovo je neki stari ideogram, neko staro, klasično ime, nisam siguran kako se izgovara.
Ako vam novi poznanik u Hrvatskoj kaže da se zove Janko Petrović, bez teškoća ćete zapisati njegovo ime. U Japanu će katkada biti potrebne i dodatne upute kako pravilno napisati sugovornikovo ime, pa nije rijetko da Japanac prilikom upoznavanja upita sugovornika (ukoliko nisu razmijenili posjetnice):
– Oprostite, kako se točno piše vaše ime?
Evo i primjera:
Žensko ime Kanko može se napisati na dva načina:
Prvi izgleda ovako:
侃子… pri čemu drugi ideogram (子) znači dijete, mlada osoba, djevojčica, dok se prvi (侃) može prevesti kao snažan, ispravan, miran i sl. Pa bi prijevod imena Kanko u ovom slučaju mogao biti, recimo Mirno dijete.
Drugi način na koji možemo napisati ime Kanko također sadrži pojam dijete (子), ali ima još jedan ideogram prije toga. Piše se ovako: 完子
Ideogram 完 se čita „Kan“, a najčešća značenja su mu potpun, savršen i kompletiran, pa bi prijevod imena u ovom slučaju bio Savršeno dijete.
Dakle, predstavi li Vam se sugovornica imenom Kanko, ona će Vam nerijetko usput objasniti kojim ćete ideogramom napisati njezino ime.
S druge strane jedan te isti znak (na primjer 侃子) može se odnositi na nekoliko ženskih imena koja se različito izgovaraju, recimo: Kanko, Tadako ili Naoko. Jasno je da ćete se naći u nedoumici kad negdje pročitate ovo ime: Kako ga pravilno izgovoriti, pa će i tu možda biti potrebna pomoć sugovornice.
Opaska: U velikom broju slučajeva, srećom, određeni znakovi uvijek se odnose na posve određena imena, bez obzira što bi njihov doslovni prijevod mogao rezultirati kojekakvim kombinacijama, pa dodatna pojašnjenja nisu uvijek nužna. Konkretno, gornji znak u pravilu se odnosi na ime Tadako i samo u rijetkim slučajevima čitat će se i izgovarati Kanko ili Naoko.
JEDNA RIJEČ – BEZBROJ ZNAČENJA!
Poteškoće s imenima samo su jedan mali dio zamki što vas očekuju na putu svladavanja japanskog jezika. Ima tu još toga…
Zapravo, možete se zapitati otkud toliki komunikacijski problemi u zemlji koja se može ponositi gotovo najmanjim postotkom nepismenosti na svijetu i u kojoj čak i osnovci – zahvaljujući fantastično edukacijskom sustavu – već znaju pjevati po notama?
Da se ne upetljavamo mnogo u povijest, recimo tek da je pismo u Japan preneseno iz Kine, ali je svoj izvor imalo u skoro dvjesto različitih kineskih narječja. Nije zato čudno što se isti ideogram (»kanđi«) često iz kineskog u Japanski prenosio s nekoliko značenja i izgovora.
Evo i primjera:
生
Ovaj jednostavni znak, recimo, ima cijeli niz posve različitih značenja i (naravno!) različitih izgovora. Navedimo neka: hajasu (rasti), fu (travnata površina), nama (sirov), sozuru (proizvoditi), umareru (biti rođen), ikeru (aranžirati cvijeće), iki (svježina), ki (nerazrijeđen), nasu (trpjeti, nositi), haeru (klijati), umi (rođenje)… itd.
Sad je već vjerojatno jasnije s kakvim se problemima susretne Japanac kad u novinama naiđe na ovaj znak, a od njega su mu poznata samo dva značenja, koja se, međutim, nikako ne uklapaju u kontekst rečenice.
S druge strane, konverzacija donosi nove probleme, jer japanski jezik ima vrlo mnogo homonima ili istoglasnica, tj. riječi potpuno jednakog izgovora, ali sasvim različitog značenja (ovisno o tome kojim je znakom ta riječ napisana). U hrvatskom, engleskom ili njemačkom jeziku postoje homonimi, no u neusporedivo manjem broju nego u japanskom. Praktička posljedica ovog fenomena je činjenica da ćete, tražeći neku riječ u japanskom rječniku, gotovo u pravilu naići na barem 2-3, ako ne i 5 ili više različitih značenja i načina na koji se dotična riječ može napisati.
Primjerice, kratka i jednostavna riječ »shi« ima značenja: učitelj, samuraj, grad, povijest, poezija, smrt, četiri, kosa… itd. Ne treba biti osobito maštovit pa predstaviti sebi kako dolazi do onih 20 posto »dijaloga u magli«, kad Japanac, recimo, svom prijatelju kaže, recimo:
„SHI ni tsuite kiji o yomimashita“ ili u prijevodu „Čitao sam članak o SHI“.
Sugovornik će, bez sumnje pristojno s razumijevanjem kimnuti glavom, ali će mu ostati nepoznato da li je to njegov prijatelj čitao članak o samurajima, gradovima, povijesti ili …? Katkada će oprezno upitati za značenje, pa će onda doći do onog crtanja na dlanu ili dodatnom verbalnom pojašnjenju.
POLICAJAC ILI „GOSPODIN KOJI KRUŽI“
Vjerojatno ni u jednom jeziku na svijetu nema toliko mnogo varijanti izražavanja jedne te iste, pa i najjednostavnije rečenice, kao u japanskom. Ne toliko zbog bogatstva riječi i izraza, nego više zbog vrlo strogih pravila oslovljavanja među osobama različitog hijerarhijskog položaja u obitelji, školi, poduzeću itd… Primjerice, u našem (kao i većini drugih jezika) sestra se kaže »sestra«, pa bila to moja, tvoja, susjedova ili možda sestra predsjednika države. Kod Japanaca – ni slučajno! Pravila bontona tu su vrlo jasna (i stroga!). Za svoju mlađu sestru Japanac može jednostavno reći imoto, ali će ispasti vrlo nekulturan nazove li tako i sestru svoga susjeda ili direktora kompanije u kojoj radi. Za susjedovu sestru pristojno je reći imoto-san (nešto kao: gospođica sestra), a za direktorovu sestru će trebati upotrijebiti još pristojniji termin: o-imoto-san (poštovana gospođica sestra).
Uopće, u japanskom se jeziku udomaćio onaj prefiks »o« koji je u starim vremenima imao dostojanstveno značenje (vaš cijenjeni, poštovani, veliki…) pa je pojedinim riječima davao specifičan ton uzvišenosti i poštovanja, ali su drevni Japanci očito pretjerivali u pristojnosti, jer su »o« dodavali malo prečesto, pa i danas taj dostojanstveni prefiks stoji uz riječi poput čaj, novac ili topla voda(!) Svakoga je pristojno osloviti s dodatkom – san (gospodin). Nezamislivo je bilo koga osloviti bez tog obaveznog san, pa se čak i za malu bebu kaže aka-san tj. gospodin (ili gospođa) beba. Kako bi fraza zvučala još malo nježnije, u pravilu se kaže aka-ćan. Zanimljivo je da doslovni prijevod ovog termina znači „gospodin crveni“ što je očito aluzija na specifičnu boju lica kod bebe koja plaće. Spomenuti nježni -ćan koristi se i u drugim okolnostima kad se oslovljava osobu u nekom osobito prisnom ili nježnom kontekstu, pa se tako sa -ćan umjesto klasičnog i službenog -san može osloviti i prijatelja, prijateljicu, te neku treću dragu osobu s kojom smo prisni. Naravno, nikada na taj način nećete osloviti svoga šefa, prodavača u robnoj kući ili policajca.
Usput rečeno, termin kojim se u Japanu oslovljava policajca-pozornika je o-mawari-san što u doslovnom prijevodu znači poštovani gospodin koji kruži (kvartom, gradom, ulicom i sl). Ovim primjerom, zapravo, ušli smo u jedno posebno područje japanskog jezika – možda najljepše, najzanimljivije i najčarobnije od svih! – a to je način na koji su u Japanu tijekom stoljeća i stoljeća duge povijesti nastajali određeni termini, nazivi, glagoli, imenice …
No, to je već priča za neki drugi članak.
A prije nego li se upustite u istraživanje tog zanimljivog jezičnog aspekta Zemlje izlazećeg sunca, savjetujemo vam da se pobliže upoznate s još nekim bitnim i karakterističnim osobitostima Japana prezentiranim na stranici Gejše, haiku, seks…
Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com