Japanski humor – fenomen kojeg ne razumijemo

Piše: Vlatko Mišković

Stranci koji su posjetili Japan odmah nakon njegova otvaranja svijetu, sredinom 19. stoljeća, objašnjavao je veliki poznavalac Japana Lafcadio Hearn, bili su iznenađeni i nerijetko zbunjeni kad bi vidjeli da se Japanci smješkaju čak i u prilikama u kojima, po zapadnjačkoj logici, uopće za to nema razloga. Fenomen što su ga zapazili i Hearn i ostali Zapadnjaci uskoro je nazvan »misterioznim japanskim smiješkom«. Mnogi stranci i danas, katkada čak razljućeni tim smiješkom, brzopleto zaključuju nekoliko posve pogrešnih stvari, recimo:
– Japanci se najčešće smiju bez razloga
– Japanci uopće nemaju smisla za humor
– Japanci svojim smiješkom zapravo vrijeđaju sugovornika
Vrlo je složeno pitanje zašto se Japanci smješkaju (ili smiju) i onda kad zapadnjacima to ne bi ni slučajno palo na pamet. I svaki pojednostavljeni odgovor, poput tri gore navedene „teze“, nužno vodi potpunoj zabludi i otkriva apsolutno nepoznavanje suštine psihologije Japanaca. A u demistificiranju te zablude, treba odmah na početku naglasiti da su „japanski smiješak“ i „japanski humor“ dvije posve različite kategorije i da ih treba opisivati (i izučavati) odvojeno.
Misterij Zapadnjacima nikad posve shvaćenog japanskog smiješka ostavljamo za poseban članak. U ovom članku bavit ćemo se malo japanskim humorom. Bez pretenzija da sve bude suviše ozbiljno i znanstveno. Jer, ozbiljan znanstveni pristup uvelike bi premašio i namjenu ovog članka … a da budem iskren i razinu znanstvene kompetencije autora članka.
Pa idemo s malo povijesti, umjesto uvoda…

SVI SE SMIJU, OSIM SAMURAJA
U seoskim krajevima, osobito konzervativnim dijelovima otoka Shikoku i Kyushu, još uvijek se održao običaj da se – kada se rodi djevojčica – u zdjeli riže naprave dvije rupice (koje simboliziraju jamice na obrazima). Roditelji time pokazuju želju da im dijete uvijek bude nasmiješeno i pristojno, dakle u dobrim odnosima s ostalim ljudima. Tako će, smatra se u Japanu, dijete svakako ljepše i sretnije živjeti, te u svojim kasnijim zrelim godinama biti u skladnim odnosima sa socijalnom zajednicom. Nije stoga čudno što se i danas, stoljećima nakon što je zaživjela ova drevna tradicija, Japanke smiješe u brojnim situacijama i svojim smiješkom očaravaju posebno turiste iz zapadnih zemalja. Prosječni Zapadnjak svoje prvo oduševljenje Japanom nerijetko doživljava u svom prvom susretu s japanskom stjuardesom, pa potom na aerodromskim šalterima, u bankama, poštama, prodavaonicama… a gdje su još svi oni čarobni osmijesi u firmama, restoranima, salonima za masažu…!!!
Ovo je bila jedna strana priče o japanskom smiješku. Ali ima i druga…
U ratničkoj, samurajskoj kasti, osobito od početka 17 stoljeća, postojala je izreka: »Samuraj se ne smije. Katkada, vrlo rijetko, on tek malo pomakne samo jedan obraz, ali ne više od jednom u tri godine«. Drugim riječima, pravi se muškarac zapravo uopće ne smije, nego uzdržano smješka, ali i to samo ako je baš nužno. Doslovce, trebale su, dakle, proći godine da bi se prosječan samuraj nasmiješio.
No, pogrešno bi bilo zaključiti da u ta davna samurajska vremena smijeha u Japanu nije bilo. Naprotiv, bilo ga je, ali često s posve određenom svrhom. U tim danima, naime, smijehom se često nekoga napadalo ili vrijeđalo. U Edo razdoblju (1603-1868) ljudi su bili i te kako svjesni tog »oružja« i često se njime koristili. „Smijeh je katkada rezao dublje nego ijedna sablja“ rekao je jednom prilikom povjesničar Ichiro Moriwaki. Naime, jedno od prava vjerovnika, ako mu dug ne bi bio na vrijeme vraćen, bilo je da javno ismije dužnika, što je za ovoga bila najteža uvreda, za mnoge časne ljude uvreda gora od smrtne kazne. Ili kako je to slikovito opisao Lafcadio Hearn:
„Smijeh je sjekao dublje od ijedne sablje, njime se ne samo utjerivao dug, nego nerijetko i nagonilo na samoubojstvo.“
Za samuraje, s njihovom ratničkom čašću i složenim moralnim kodeksima, naime, takve su situacije bile tek korak do tragičnog kraja. Biti ismijan smatralo se sramotom koju su samo rijetki mogli podnijeti. Tisuće samuraja počinili su seppuku (ili harakiri, kako taj obred češće kolokvijalno naziva) pošto su bili ismijani. Samuraju je, dakle, bilo i te kako važno da si stvori autoritet i izbjegava smijeh na svoj račun, koji može donijeti smrt. No usporedo s time od najranije su ga mladosti učili umijeću da, podsmjehujući se drugome, podržava i dokazuje njegovu poniznost. Bezobzirni smijeh je u takvim povijesnim okolnostima mogao značiti izazov, pa čak i opasnost za život. Nije stoga čudno što je većina ljudi, ne želeći na sebe navući ni najmanji bijes samuraja, pribjegavala tek diskretnom smiješku…

SMIJEH KAO ORUŽJE I JOŠ PONEŠTO
No povijest je neumitno nosila svoje, vremena su se mijenjala, a time i odnos prema smijehu i smiješku. Građanska kultura što se počela buditi nakon spomenutog Edo razdoblja u Tokiju, Osaki i drugim velikim gradovima, bila je prisiljena stvarati novu, zapravo do stanovita stupnja suprotnu alternativu: vlastitu kulturu. A tu je također smijeh bio uveden kao oružje ili sredstvo olakšanja frustracija u vrlo rigorozno sistematiziranu društvenom sistemu. Aristokracija i gornja vladajuća klasa bile su kritizirane – unutar granica koje su se mogle dopuštati – u slikarstvu i literaturi. Slikari poput Hokusaija ili Sengaija žigosali su kistom, dok su pjesnici udarali svoj satirički pečat pišući kratke komične pjesme, tzv. senryu-pjesme. Obje te forme vrlo su popularne i ta se tradicija podržava i danas.
Senrju-pjesma može djelovati ironično, poput ovih:
„Dok je slušao proricanje sudbine, isprazniše mu džepove“.
„Na prodaji dječjih igračaka skupila se gomila odraslih.“
„Dok je neutješno plakala, u pepelu umrlog muža pažljivo je tražila zlatne zube.“
U kabuki kazalištu, koje se razvilo u istom razdoblju, u repertoar su također uvrštavani igrokazi s žaokom uperenom protiv moćnih. Kazalište je tako omogućavalo građanskoj klasi da ismije ljude i prilike svoga vremena, iako bi takav neposluh u drugim okolnostima bio i te kako strogo kažnjavan.
Rakugo, umjetnost pripovijedanja smiješnih priča, također se pojavljivala kao zabava u razdoblju Edo. Ljudi su plaćali dobre pripovjedače želeći izazivati smijeh.Rakugo živi i danas i izuzetno je omiljen u kazalištu i na televiziji. Likovi tih priča najčešće su lakovjeran seljak, ženik, prepredenjak i hvalisavac.

Poznata je tako pričica s budućim mladoženjom u glavnoj ulozi:
ZBUNJENI MLADOŽENJA
Mladoženja je primio poziv da posjeti budućeg tasta i punicu. Ali bio je toliko glup da nije znao razgovarati ni o najobičnijim stvarima. Poveo je stoga prijatelja, koji mu je prije toga za svako koljeno zavezao uzicu. Dogovorili su se : kad je povuče jedanput, mladoženja će reći »da«, nakon dva trzaja odgovorit će »pa, prilično«, a nakon tri »potpuno se slažem s vama«.
Sve je, kaže priča, teklo u najboljem redu dok se dolje nije prišuljala mačka i počela se ispod stola igrati uzicama..!

U literaturi se često citira i kratka pričica Yonezawe Hikohachija (Osaka, 17 stoljeće):
NESREĆA U DRVENOJ KADI
Čovjek se onesvijestio u drvenoj kadi za kupanje. U velikoj zbrci koja je potom nastala, dolazi liječnik koji polako i temeljito najprije pregledava unesrećenoga, potom mu mjeri puls, a zatim smireno daje nalog okupljenima:
– Izvucite čep i pustite vodu iz kade.
Brzo ga poslušaše. Kad je voda potpuno istekla iz drvene kade, liječnik će:
– Dobro. Sad stavite poklopac na kadu i odvezite gospodina na groblje.

Slijedeća priča zanimljiva je kombinacija humora i duboke filozofske životne istine:
PROSJAČKA FILOZOFIJA
Hladna novogodišnja noć. Prosjak i njegova žena šćućureni su sjedili ispod mosta slušajući odozgo neprestani bat koraka. Žena upita:
– Tko to sada hoda po ovakvoj zimi, dragi?
– To su bogati utjerivači dugova. Cijelu noć obilaze dužnike i sređuju račune za ovu godinu. Vjerojatno će noćas zgrnuti gomilu novca.
Žena se malo zamisli, pa zaključi:
– Ali mora da je strašno naporno hodati čitavu noć po ovoj zimi. Iskreno rečeno, meni je ljepše sjediti ovako ovdje.
Na to će muž ponosno:
– Eto ženo, mislim da sad znaš kome imaš zahvaliti za ovakvu sreću.

Jedna od najčešće citiranih klasičnih šaljivih priča u Japanu je ova:
POSLJEDNJI HAIKU
Poznati kradljivac najzad je uhvaćen. Dok su ga vodili na smaknuće, on zamoli:
– Čekajte malo, želio bih napisati svoj posmrtni haiku. I odobriše mu. Kradljiva se malo zamisli, pa na komadu papira napiše: »Ne žalim što napuštam ovaj svijet. Zar nisam oduvijek znao da ću morati umrijeti?«
Nazočni pročitaše ove riječi, pa gotovo uglas povikaše:
– Ovo uopće nije tvoj haiku, tu je pjesmu davno napisao Ote Dokan.
A kradljivac će:
– Točno. Bila je ovo, eto, moja oproštajna krađa.

Šaljiva priča o Hiroshiju Hironumi ilustrira dobro poznatu japansku marljivost, strpljenje i lucidniost.
KAKO JE HIROSHI NADMUDRIO KONKURENCIJU
Hiroshi Hironuma cijeli je svoj radni vijek proživio održavajući mali WC pored jednog turistima vrlo privlačnog budističkog hrama. Radio je marljivo cijeli dan, brinuo o svakom detalju, a uvečer ženi nosio dnevni utržak od priloga koje su za korištenje WC-a ostavljali turisti. Nije to bio neki veliki novac, ali njima dovoljan za jednostavan i skroman život.
Jednoga proljeća, međutim, velika kompanija izgradi pored istog hrama veliki, suvremeni i bolje opremljeni WC i za Hiroshija počeše teški dani. Uvečer bi kući donio jedva nešto sitniša. No, nije se predavao, a na ženina pitanja što kani poduzeti, samo je odgovarao:
– Strpi se, smislit ću nešto.
I smislio je.
Jednog dana vratio se kao i obično s posla, sretan i ponosan, noseći ponovo u rukama utržak kao nekada. Žena pita u čudu:
– Što se dogodilo? Da se nije možda onaj drugi WC pokvario.
– Nije, radio je.
– A što si ti radio?
– Ništa. Sjedio u njemu cijeli dan.

Evo i jedne istinite anegdote koja dobro ilustrira odnos prema humoru u suvremenom Japanu.
HUMOR U ZAGLAVLJENOM LIFTU
Poznavatelji japanskog humora odavno su otkrili da Japanci pribjegavaju humoru u nekim stresnim situacijama kada je šala, ili barem pokušaj dobronamjerne šale, za njih idealan način ublažavanja frustracije.
Zanimljivu su anegdotu na tu temu ispričali članovi engleske judo momčadi na specijalizaciji u Japanu. Sve se dogodilo kad su se dotični našli zarobljeni u liftu Međunarodnog Kodokan Judo Instituta u Tokyu negdje između prizemlja i podruma.Srećom, linija za hitne slučajeve u liftu je radila i kroz zvučnik se odmah javio glas dežurnog recepcionera, spremnog da pomogne. Nakon što je pažljivo saslušao u čemu je problem, procijenio je da bi neka prigodna šala bila najprimjerenija situaciji. Pa su tako zarobljeni engleski judaši za kraj komunikacije čuli poruku:
– Bez brige, sve će biti ok. Samo malo pričekajte, nemojte nikuda ići!