Šokantna drama o ljubavi, strasti i … odrezanom penisu(!)

Piše: Vlatko Mišković

Malo je priča u svijetu koje bi se, po svom sadržaju i medijskoj senzaciji kakvu su izazvale, mogle usporediti s japanskom pričom o kurtizani Sadi Abe i njezinom ljubavniku Kichizu Ishidi. Ukratko ispričana glasila bi otprilike ovako: Nakon par godina strastvene ljubavne veze, Sada Abe je tijekom jednog seksualnog čina zagušila nesretnog Kichiza, odsjekla mu genitalije i pobjegla, no ubrzo je uhićena i osuđena. Uskoro, međutim, cijeli slučaj dobiva nevjerojatan medijski publicitet koji je poprimio gotovo mitske prizvuke, a s različitih aspekata analizirali su ga i prezentirali sociolozi, umjetnici, filozofi, romanopisci, redatelji… (jedan od filmova o Sadi i Kichizu prikazivao se i u našim kinima).
No, krenimo ispočetka.

Tko je zapravo Sada Abe?

Sada Abe (rođena 28. svibnja 1905) bila je sedmo od osmero djece iz poštene i radišne obitelji više srednje klase proizvođača tradicionalnih japanskih strunjača (tatamija) u tokijskoj četvrti Kanda. Njezin brat, Shintarō, bio je poznati ženskar, koji je nakon vjenčanja pobjegao s novcem svojih roditelja. Sestra Teruko je već u ranoj mladosti naginjala seksualnim avanturama pa ju je, za kaznu, otac poslao u bordel što se u tadašnjem Japanu smatralo sasvim uobičajenim kažnjavanjem ženskog seksualnog promiskuiteta. A kako se u to vrijeme posao kurtizane nije predstavljalo neku osobitu smetnju za brak, Teruko se ubrzo sretno udala.
Majka je obožavala Sadu Abe i dopuštala joj je da radi što želi. Posebno ju je poticala da pohađa tečajeve pjevanja i sviranja tradicionalnog japanskog instrumenta, shamisena, što su bile dvije aktivnosti u ono vrijeme usko povezane s gejšama i prostitutkama, inače čestim zanimanjem tadašnje niže klase. Mlada Sada je zbog tih poduka vrlo često izostajala iz škole.
Kada joj je bilo 14 godina, tijekom jednog školskog izleta, silovao ju je stariji student Sveučilišta Keio, inače njezin poznanik, a kako je s vremenom njezino ponašanje postajalo sve problematičnije, roditelji su je, kao 17-godišnjakinju, 1922. godine prodali jednoj kući gejši u Yokohami. U svojoj je autobiografiji kasnije napisala kako su je time zapravo željeli kazniti za njezin razuzdan seksualni život.
Njezin susret sa svijetom gejši pokazao se frustrirajućim i razočaravajućim. Nije uspjela napredovati dalje od početnog, najnižeg ranga, pa su njezine glavne „dužnosti“, umjesto sviranja, plesa i pjevanja, bile pružanje čistog seksa klijentima. Nakon pet godina zarazila se sifilisom, a ubrzo nakon toga napustila je kuću gejši i postala obična prostitutka u Osaki što je bilo manje cijenjeno, ali bolje plaćeno zanimanje od gejše početnice. Ubrzo je, međutim, stekla lošu reputaciju (krala je novac klijentima) i morala napustiti ovaj posao, pa je počela raditi kao konobarica u polu-ilegalnim bordelima Osake i Tokija. U to vrijeme umro joj je otac, kojeg je brižno njegovala zadnjih deset dana njegova života.

Susret s Kichizom
Dvije godine nakon što se ponovo vratila prostituciji, u restoranu Yoshidaya tokijske četvrti Nagano, upoznala je momka po imenu Kichizo Ishida. Bio je poznat kao ženskar i počeo joj se udvarati čim ju je upoznao. Vrlo brzo su postali ljubavnici, koji su se javno i tajno sastajali na raznim mjestima zanemarujući svoje osnovne poslove.
Opisujući svoga novog ljubavnika, Sada Abe je jednom izjavila:
“Teško je točno reći što je već od prvog trenutka bilo tako dobro u toj vezi. Ali znam samo da je njegovo ponašanje bilo savršeno, a još savršenija je bila njegova vještina vođenja ljubavi. Osim toga, bio je vrlo osjećajan. Zapravo, nikada prije nisam upoznala toliko nježnog i seksi muškarca.”
Ipak, njihovo je prvotno ljubavničko razdoblje završilo već nakon dva tjedna, prvenstveno njegovom voljom. Sadu je taj prekid jako uznemirio i počela je prekomjerno piti, a kada se Kichizo na kraju vratio svojoj prvoj ženi, počela je čak razmišljati o samoubojstvu.
„Uz Kichizoa sam prvi puta u životu upoznala pravu ljubav – govorila je kasnije – Na pomisao da bih ga mogla izgubiti zbog neke druge žene postajala sam očajna i stravično ljubomorna.
No, život je odlučio da stvari krenu nekim posve drukčijim tijekom…

Ludi seks i monstruozno ubojstvo

Dana 9. svibnja 1936. Sada Abe je igrom slučaja gledala neku kazališnu predstavu u kojoj gejša napada svog ljubavnika velikim kuhinjskim nožem, nakon čega je odlučila nožem zaprijetiti Kichizu. Kad su se prvi puta ponovo sreli, Sada je iz torbe izvukla nož i povikala:
“Gade jedan, ubit ću te. “
Njega je to, kaže, jako zaprepastilo, ali je začudo bio fasciniran i oduševljen snagom njezinih ljubavnih emocija(!)
Nakon tog incidenta ne samo što su se nastavili sastajati, nego su svoj seks počeli obogaćivati kojekakvim novotarijama. Jedne je večeri, tijekom vođenja ljubavi, primjerice, Sada prislonila nož na njegov penis prijeteći da će mu ga odsjeći bude li ikada više spavao s nekom drugom ženom. Kao i prilikom prethodne prijetnje nožem, Kichizo je ponovo bio fasciniran njezinom odlučnošću što ga je i dodatno seksualno uzbudilo. Dvije noći potom, tijekom seksa je Sada došla na ideju da počne gušiti svoga partnera, što je ovoga također iznimno jako uzbudilo. Poslije joj je objašnjavao kako je u trenucima kada bi, zbog gušenja, bio na rubu gubitka svijesti, njegov seksualni užitak počeo nevjerojatno rasti.
Kasnije, tijekom suđenja Sadi zbog ubojstva, brojni su liječnici i seksolozi objašnjavali da je u znanosti poznat termin „Erotic asphyxiation“ ili pojednostavljeno: „pojačanje seksualnog uzbuđenja uslijed nedostatka kisika“. Policijski su eksperti tome dodali i posve praktična iskustva da su katkada žrtve gušenja pronalazili mrtve, ali s penisima koji su još uvijek bili u stanju izrazite erekcije.
U mjesecima koji su slijedili Sada i Kichizo su tijekom seksualnog odnosa naizmjenično gušili jedno drugo, gotovo do granica nesvijesti. Koristili su za to njezin „obi“ (pojas) i oboje uživali u takvome seksu ponavljajući katkada uzajamna gušenja i po dva sata.
Jednom prilikom, tijekom gušenja, Kichizovo je lice postalo neprirodno izobličeno i dugo se nije vraćalo u normalan izgled. Da bi došao k sebi popio je 30 tableta sedativa zvanog Calmotin. Kad je nakon toga počeo drijemati, pričala je Sada kasnije na sudu, rekao joj je: “Stavit ćeš mi uže oko vrata i ponovno ga stisnuti dok budem spavao…“
U tim trenucima Sada se pitala da li je doista želio umrijeti, no nakon razmišljanja zaključila je da se sigurno šalio.
Ipak, te se noći nešto u njoj prelomilo. Oko 2 sata iza ponoći, 18. svibnja 1936, dok je Kichizo čvrsto spavao, Sada mu je dvaput omotala svoj pojas oko vrata i polako ga gušila – do smrti.

Uhićenje i razotkrivanje svih detalja

Nakon toga je nekoliko sati nepokretno ležala pored mrtvog tijela svoga ljubavnika.
Kasnije je rekla policiji: “U tim trenucima, gledajući ga mrtvog, osjećala sam se potpuno opušteno, kao da sam s vrata skinula neki teški teret.
Policajcima je mirno ispričala kako je zatim kuhinjskim nožem odrezala njegov penis i testise, zamotala ih u naslovnicu jednog časopisa i spremila u svoj kimono. Držala ih je uza se tri dana, sve do trenutka uhićenja.
Na njegovom je lijevom bedru krvlju napisala „Sada, Ishida no Kichi Futari-kiri“ (定、石田の吉二人キ) što je teško smisleno prevesti, no značenje je otprilike bilo “Mi, Sada i Kichizo Ishida, sami smo”.
Zatim je vrhom noža urezala ideogram svoga imena (定) na njegovu lijevu ruku, odjenula njegovo donje rublje i oko 8 sati ujutro napustila gostionicu. Osoblju je rekla neka ne ometaju Kichiza, jer želi duže spavati.
Uskoro je, međutim uhićena u jednom baru tokijske četvrti Shinagawa. Prethodno je bila na masaži i popila tri boce piva. Dan je provela pišući oproštajna pisma prijateljima i rođacima, jer je planirala počiniti samoubojstvo.
“Osjećala sam se vezanom za Kichizov penis i vjerovala sam da bih mogla umrijeti tek nakon što se tiho od njega oprostim. U jednom trenutku došla sam na ideju da ga progutam, čak sam ga stavila u usta, ali sam od toga odustala. Zatim sam ga pokušala umetnuti u svoju vaginu. Pokušavala sam i pokušavala, ali nije išlo… Na kraju sam odlučila da ću se ubiti tako što ću, držeći njegov penis u rukama, skočiti s litice na planini Ikoma”.
Ipak, nije se ubila, a da li bi to stvarno učinila ostat će vječna tajna.
Kada su policijski detektivi ušli u njezinu sobu, mirno im je rekla:
“Tražite Sadu Abe, zar ne? To sam ja.”
Kao dokaz, ispod nabora svoga kimona izvukla je Kichizove genitalije i pokazala ih zaprepaštenim policajcima…
Kasnije je u policiji, na pitanje zašto je svome ljubavniku odrezala genitalije, mirno odgovorila:
“Zato što sam u smrt htjela ponijeti nešto njegovo, neki dio njegovog tijela. A nisam mogla ponijeti glavu ili cijelo tijelo na planinu Ikoma. Željela sam dio njega imati zauvijek uza se, toliko sam ga voljela…“
Kad su u medijima objavljene ove njezine riječi, kao i izjava da je ljubavnika ubila kako ga nijedna žena više ne bi mogla imati, dio nacije kao da je počeo suosjećati s njom. Najčešći je komentar bio da ona zapravo „nije ubila iz ljubomore, već iz ljubavi.”
A kako to obično biva u sličnim medijski eksponiranim slučajevima, počeli su se pojavljivati kojekakvi detalji vezani uz ovaj monstruozni zločin; između ostaloga i priče kako je odrezani penis bio nadprosječne veličine“.
No, ovakve je navode vrlo brzo „prizemljio“ policajac koji je prvi uhitio Sadu i imao izravan uvid u odrezane genitalije. Rekao je kratko:
„Kichizov je penis bio prosječne veličine.“
Ona je sve to u jednom intervjuu prokomentirala ovako:
„Veličina penisa ne čini muškarca vrijednim u krevetu, nego njegova ljubavna tehnika i velika želja da mi ugodi u svemu što poželim.“
Nakon uhićenja, Kichizov penis i testisi premješteni su u Muzej patologije Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Tokiju. Bio je, navodno, planiran i njegov „javni prikaz“ ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata.
No, nekom nevjerojatnom igrom sudbine, kompletne genitalije su zagonetno – nestale.

Suđenje i kazna

Prvi dan suđenja bio je 25. studenoga 1936, a već od 5 sati ujutro masa ljudi se počela okupljati pred zgradom suda. Sam je glavni sudac, koji je predsjedao suđenjem, kasnije priznao novinarima da su ga seksualno uzbudili neki od detalja uključenih u slučaj, ali se ipak pobrinuo da svoj posao obavi časno i s najvećom ozbiljnošću.
Prije izricanja presude, Sada Abe je izjavila:
“Ono zbog čega najviše žalim je što javnost u meni vidi neku vrstu seksualno perverzne osobe. Nažalost, nikada nitko neće shvatiti da u mom životu prije Kichiza nije postojao muškarac kao što je bio on. Bilo je muškaraca koji su mi se sviđali i s kojima sam spavala bez da sam primala novac, ali ni s jednim od njih nisam se osjećala kao s Kichizom.“
U svojoj je završnoj riječi za sebe tražila smrtnu kaznu.
Dana 21. prosinca 1936. Sada Abe je za ubojstvo i sakaćenje leša osuđena na samo šest godina zatvora. Kaznu je počela služiti u ženskoj kaznionici „Tochigi“, gdje je bila registrirana kao „zatvorenica br. 49“.
Oslobođena je daljeg izdržavanja kazne 17. svibnja 1941, točno pet godina nakon ubojstva.

Bizaran medijski post festum
Policijski zapisnik o ispitivanju i priznanju Sade Abe postao je nacionalni bestseler. Godine 1946, pisac Ichiro Kimura objavljuje knjigu „Erotična priznanja Sade Abe“ (zapravo zbirku intervjua i policijskih zapisnika s njezinih saslušanja) koja je postigla nakladu od 100.000 prodanih primjeraka. Kao odgovor na ovu knjigu, Abe je napisala autobiografiju „Memoari Sade Abe“.
Književnica Christine L. Marran izaziva neku vrstu „nacionalne fascinacije“ njezinom pričom u romanu „Poison Woman“ u kojoj se Sadu Abe stavlja u kontekst tzv. fenomena „dokufu“ ili stereotipa o “ženi otrovnici”, agresivnog ženskog lika koji je postao popularan u mnogim japanskim serijaliziranim romanima i kazališnim djelima.
Nakon izlaska iz zatvora, Abe se potpuno povukla iz javnosti krijući svoje pravo ime, porijeklo i prošlost. U svojim memoarima piše kako je postala ljubavnica jednog “ozbiljnog čovjeka” kojeg je u knjizi nazivala samo “Gospodin Y” i koji pojma nije imao o njezinoj prošlosti. Preselila je prvo u prefekturu Ibaraki, a zatim u prefekturu Saitama. Kada je „Gospodin Y“ saznao za njezin pravi identitet – ona je prekinula vezu.
Želeći se još više povući u miran život, zapošljava se u jednom radničkom pubu u središtu Tokija. Živjela je skromno idućih 20 godina, a njezina marljivost i savjesnost na poslu priskrbili su joj čak i nagradu za “Najboljeg zaposlenika”.
Godine 1970. prestaje raditi, napušta Tokyo i nastavlja živjeti u samostanu Kansai. Detalji ostatka njezina života ostali su za javnost toliki misterij da se ne zna čak ni kad je umrla. Pretpostavlja se 1970. ili 1971. godine…

Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com