Piše: Vlatko Mišković
Za uvod u ovu priču bit ću slobodan posuditi jedan dio iz članka “Kodokan – hram juda“:
Nema stranca koji je vježbao judo u Japanu, a da barem nekoliko puta nije trenirao na Kodokanu. Jer, Kodokan je svjetski i japanski hram juda. Njega pohode svi… Dolaze stari judaši, katkada i čičice od 90 godina, ali i mališani s bijelom pojasevima, osnovci i srednjoškolci (judo je, u alternaciji s kendom, jedan od obveznih predmeta u japanskim školama), pa brojni rekreativci svih vrsta, bivši šampioni, ali i bezimeni zaljubljenici u judo. Tu su i stranci sa svih kontinenata i svih mogućih ciljeva i motiva; ozbiljni aktivni natjecatelji, koji žele postati istinski majstori, šminkeri kojima je najvažnije slikati se ispred Kanove biste na ulazu, pa čak i razni sumnjivi tipovi kojima je upis u Kodokanovu knjigu dolazaka uvjet za produženje vize, a zapravo se u Japanu bave tko zna kakvim sumnjivim poslovima… Primjerice, upoznao sam tamo simpatičnog 74-godišnjeg Engleza, koji je prije svakog sparinga suparnika najljubaznije zamolio „Molim vas, gospodine, pokušajte se samnom boriti tako da na kraju ostanem živ“, a redovit je na treninzima bio i ljepuškasti Čileanac Ponse, koji je izgledom podsjećao na romantičnog pjesnika, a zapravo je bio pripadnik specijalnih policijskih odreda zloglasnog diktatora Augusta Pinocheta.
Zanimljivo društvo, kažem vam, u svakom pogledu…!
Glavni dojo Kodokana mjesto je gdje redovito gostuju sve momčadi i vrhunski pojedinci Japana, dolazeći povremeno odmjeriti snage u neobveznim zajedničkim treninzima i slobodnim borbama. Prilika vam je to za borbu s bilo kime koga odaberete; dovoljno je doći, stati kraj njega (pazite, ne nasuprot njemu, nego pokraj njega, rame uz rame), lagano se pokloniti i … to je to. Poziv za randori u pravilu se ne odbija. Naravno, ovaj bonton ima i svoju nezgodnu stranu: nikad ne znate tko će stati kraj vas i nakloniti vam se. A kad vam se nakloni, onda je kasno za bilo kakvo izmotavanje. Morate prihvatiti borbu, pa što vam Bog da. Ostaje vam samo nadati se da dotičnog prije treninga kod kuće nije, recimo, iznervirala žena ili mu policajac naplatio kaznu za nepropisno parkiranje ispred Kodokana.
Ima još jedna zanimljiva situacija s kojom treba upoznati neupućene prije nego bude kasno. Često će vas, naime, na sparing pozvati protivnik očito jači i bolji od vas, ali će prilikom klanjanja pristojno reći neku frazu, otprilike: „Idemo se boriti, naučit ću vas malo…“
Tko bi takvom pozivu odolio?!
Nažalost, najčešće dotični samo „ubije Boga u vama“, a potom se zahvali na randoriju i ode nekome drugome, a da vas nije naučio baš ništa (osim što vas je prebio). I dok zbunjeni pokušavate doći k sebi, gledate Vašeg nesuđenog učitelja kako već bira nekog novog stranca kojeg će „učiti“…
S vremenom, međutim, naučite s kim se dobro boriti, a s kim ne, naučite razlikovati opasne od bezopasnih, naučite koje fakultetske momčadi imaju u svojim redovima „fine momke“ s kojima se može raditi „kulturan randori“, a koga je bolje izbjegavati…
E, tu počinje ova priča…
PORUKA STRAHA: „FUCK, DOŠAO JE NICHIDAI“
Pamtim tako jedno kišno popodne, kad se među strancima u glavnom dojou Kodokana šapatom počela pronositi važna obavijest, zapravo poruka od samo četiri riječi:
„Fuck, došao je Nichidai“.
U početku sam razumio jedino ono „Fuck“, ali pojma nisam imao otkud tolika panika, niti što je (ili tko je?) taj – Nichidai.
No, brzo sam shvatio da je ona tiha poruka u prijevodu značila otprilike sljedeće: „Došli su dečki iz momčadi Nihon Sveučilišta (skraćeno Nichidai)” Malo šira verzija poruke sadržavala bi i dodatak: “Pazite, grubi su i opasni, njihov je trening zvjerski surov, a na Kodokanu bi najradije ubili sve živo, posebno strance.“
I dok si rekao „keks“, u glavnom dojou Kodokana nije više bilo niti jednog stranca…!!! Ili barem ne stranca zdravog i spremnog za randori.
DA SAM BIO PAMETAN … ALI NISAM!
Osobno sam imao čast iz prve ruke, u njihovoj vlastitoj dvorani, upoznati te „zvijeri“ s Nichidaija. Odmah napominjem: ovo „zvijeri“ shvatite u karakterističnom pozitivnom judaškom kontekstu, nipošto kao nešto uvredljivo. Da sam bio pametan i da sam mogao, možda bih i izbjegao njihove treninge…
… no nisam bio pametan. I nisam mogao.
S Nichidaija je, naime, bio trener Hideji Sakuma, moj dobar prijatelj, judo trener i svojedobno jedan od vrhunskih japanskih natjecatelja (kapetan momčadi Istočnog Japana u tradicionalnom susretu sa selekcijom Zapadnog Japana). Sakuma je dvije godine proveo u Zagrebu trenirajući judaše AJK Mladosti i praktički smo svakodnevno bili zajedno. Bilo bi krajnje nepristojno odbiti njegov prijedlog da povremeno treniram s dečkima iz njegove bivše momčadi.
„Moraš osjetiti kako je to trenirati s jednom pravom japanskom momčadi“ hrabrio me Sakuma, ali mi je prešutio kakve batine dobivaju oni rijetki stranci koji su se u ona vremena (sedamdesetih godina prošlog stoljeća) drznuli pojaviti u dvorani Nichidaija. Ne znam da li je tako i danas, a ne znam ni da li su svi stranci prošli ono što sam ja prošao na svom prvom treningu. Zapravo nije bilo puno stranaca s kojima bih o tome mogao razgovarati, jer je svaki razgovor završavao prije nego je i započeo konstatacijom: “Trenirati na Nichidaiju?! Ma daj, budi pametan čovječe…¨!”
No da se vratim na temu. Dakle, svjestan da ne smijem razočarati svog japanskog trenera, a sa čvrstom željom da doista iskusim kako je to trenirati s jednom od (dokazano!) najokrutnijih momčadi tadašnjeg Japana, pošao sam na svoj prvi trening sa „Sakuminim dečkima“ u tokijskoj četvrti Ekoda, kojih sat i po vremena vožnje podzemnom željeznicom od centra grada i razvikane Ginze.
A onda se dogodilo ono što se dogodilo…
No, idemo redom.
POPULARNI DEČKI IZ KVARTA
Tražeći dvoranu po Ekodi brzo sam se uvjerio da su “okrutni momci s Nichidaija” zapravo vrlo omiljeni i svima dragi „dečki iz kvarta“. Jedan mi se čičica hvalio kako u njegovom malom obiteljskom dućanu redovito kupuju povrće, a simpatična konobarica kafića „Fuji“ (neke statistike govore da se svako treće poduzeće u Japanu zove Fuji!) s ponosom mi je rekla kako „Cho San“ (gospodin Cho) redovito poslije treninga tu dođe na pivo. Kasnije sam shvatio da je „Cho“ zapravo naziv od milja za gorostasnog svjetskog prvaka Chonosuke Takagija, koji je potekao na Nichidaiju, a kasnije godinama bio jedan od trenera Tokijske policije. Nažalost, umro je od srčanog udara u 68. godini, no za svoga je života bio neizmjerno poštovan kao natjecatelj i iznimno dobar čovjek.
Inače, momci iz Nichidaija, kao uostalom i gotovo sve momčadi japanskih sveučilišta, treniraju daleko od glavne velebne zgrade fakulteta, u karakterističnom japanskom zdanju koje se naziva gashiku-jo, u pojednostavljenom prijevodu: mjesto za treniranje. Bila je to (u ono vrijeme 1974) prilično trošna drvena jednokatnica s dvoranom, kuhinjom i toaletnim prostorijama u prizemlju, a spavaonicama na katu. Članovi praktički svih fakultetskih judo momčadi Japana u takvim zdanjima besplatno stanuju, uče, hrane se i treniraju (najčešće 2-3 puta dnevno). Sami si kuhaju, sami peru odjeću i kimona. Ili točnije: za to su zaduženi oni najmlađi (dečki s prve fakultetske godine).
Tako je to općenito u Japanu, ne samo kod judaša i ne samo u sportskim sredinama, nego u društvu općenito. Što si stariji, to ti je život u nekim aspektima ugodniji i komotniji, ali dok si najmlađi, sve je to katkada bliže paklu nego privlačnom sportskom životu.
Taj se sustav odnosa i hijerarhije u Japanu naziva “Kohai-Senpai sustav“, a vrijedi ne samo u judaškim momčadima nego praktički u svim sferama japanskog društva … no o tome više u nekom drugom članku.
Treba ovdje spomenuti da postoji još cijeli niz sličnih zanimljivosti o Japanu, poput gejša, haiku poezije, ikebane itd, te o samim Japancima kakve ne poznajemo, a koje će nas iznenaditi i često – oduševiti (puno rjeđe – razočarati) svojim specifičnostima.
PAKAO ZVAN “GASHIKU-JO”
Svaki je „gashiku-jo“ u pravilu otvoren svima onima koji žele, kao gosti, biti na treningu. Pa tako i strancima. No, stranci su, kako već rekoh, u ono vrijeme kad sam ja povremeno odlazio u pakao Nichidaija (1974-1975) uredno izbjegavali momčad iz Ekode. Zapravo, u toj sam dvorani bio na svega nekoliko treninga, jer su se njihovi termini poklapali s obveznim terminima na Kodokanu (“International Division Class”) kojima su morali redovito i bez izostanka nazočiti svi stranci koji su u Japanu boravili sa studentskom vizom (konkretno: u cilju specijalizacije juda) i koja se morala produžavati svakih 6 mjeseci. Bez potvrde o redovitom pohađanju treninga na Kodokanu – nema produžetka vize! I kad sam se već poveselio da sam na taj način “ne svojom krivicom” elegantno izbjegao “zvjerinjak zvan Ekoda”, trener Sakuma mi je poručio da je razgovarao s glavnim trenerom Nichidaija, Kimurom, i za mene “ishodio povlasticu” da se priključim borbenim treninzima Nichidaija svaki puta kad dođu na Kodokan, kao i na njihovim treninzima u dvorani tokijske policije (Keishicho), koja se nalazila (ko za vraga!) u četvrti Bunkyo-ku, nedaleko Kodokana. A (opet ko za vraga!) dečki s Ekode svako malo su dolazili sijati strah na Kodokanu, a još češće su gostovali kod “Keischo-policajaca”. U ono vrijeme, koliko se sjećam, bio sam, uz tadašnjeg europskog prvaka, Britanca Davida Starbrookea i Belgijanca Roberta Van de Wallea, jedini stranac na treninzima Nichidaija. Usput rečeno obojica spomenutih bili su poluteškaši sa blizu 100 kg “žive vage”, a ja tek “mali polusrednjaš” sa cca 75 kg. Policijski treninzi bili su vrlo rigorozni, a “metodski” nimalo maštovito složeni. Točnije, sastojali su se od 120 minuta neprekidnih borbi! Bez odmora, naravno. Svakih 5 minuta jedan je krupni momak u kutu dvorane svom snagom udario u ogromni bubanj što je bio znak za promjenu partnera i dvadesetak sekundi predaha.
No, da se vratim na onaj svoj slavni prvi trening na Ekodi…
ČINILO MI SE DA ĆU UMRIJETI…
Sve je zapravo od prvog trenutka nalikovalo na situacije iz filmova „totalne katastrofe“.
Krenulo je, kako to obično biva s novajlijama po nekom valjda stoljetnom običaju na Nichidaiju, borbom sa sedam protivnika zaredom, bez odmora. Sjećam se da čak u početku i nije bilo tako loše, jer su prvi suparnici bili momci s prve i druge fakultetske godine, koje sam relativno lako pobijedio. Da budem iskren i bez neke lažne skromnosti, a prije svega radi razbijanja zablude kako su „svi japanski judaši strašno jaki i opasni“, naglašavam da su hrvatski nositelji crnog pojasa 1. Dana, a pogotovo državni prvaci, u principu jači od nositelja japanskog 1. Dana (kojeg većina dobiva već u srednjoj školi). Ja sam u to vrijeme već iza sebe imao osvojena dva naslova pojedinačnog prvaka tadašnje Jugoslavije i 6 momčadskih titula s AJK Mladosti. Ukratko, lako sam izašao na kraj s nekoliko prvih protivnika, čak sam se na neki način i proslavio s nekoliko dobrih ipona. I usput se umorio, naravno. Problemi su počeli s jačim dečkima; kod petog sam već nedvojbeno zaključio da je vrag odnio šalu, a kod sedmog sam bio siguran da će me iz ove dvorane iznijeti s nogama naprijed.
U takvim situacijama, nažalost, ne možete jednostavno stati i reći „Sorry, dečki, ja više ne mogu…“ Jer, značilo bi to definitivno gubljenje bilo kakvog vrijednog statusa i poštovanja stanovnika „gashiku-joa“ s Ekode. A to nikako nisam želio. Osim toga, u ovakvim se situacijama u čovjeku budi nekakva čudna kombinacija bijesa, inata i nacionalnog ponosa, kakva mi se nikad u životu ni prije ni poslije Nichidaija nije javila.
Pravi se pakao, međutim, dogodio u drugom dijelu treninga, kada su počele borbe u parteru i kad sam shvatio da u ovoj dvorani – ne vrijedi pravilo predaje kod gušenja. Nema onoga: potapšeš malo čovjeka po ramenu i on te pusti (što vrijedi u svim judo dvoranama svijeta). U dvorani Nichidaija u ono vrijeme gušenje se često izvodilo do kraja, do nesvijesti i one karakteristične bijele pjene na ustima. A kad otvorite oči, prvo što osjetite jest da vas znalački šamaraju i time ekspeditivno privode svijesti, a zatim ugledate nasmijana lica i čujete umirujuće riječi „Sve je ok, malo si spavao i sanjao mamu i tatu u Americi“. Prosječan Japanac, naime, za svakog stranca misli da je Amerikanac.
„Jebala vas Amerika!“ bilo je prvo što sam im htio reći, no nisam znao kako se to točno kaže na japanskom. A osim toga, nije bilo ni vremena. Trening teče, borba se nastavlja dalje, katkada do novog gušenja, nove nesvijesti, bijele pjene… I novog šamaranja, naravno.
Usput rečeno, ne znam što drugi judaši sanjaju kad ih zaguše; ja sam redovito sanjao neke ptičice koje su predivno cvrkutale.
Negdje sam kasnije pročitao da svake sekunde tijekom koje mozak ne dobiva kisik, umire nekoliko tisuća moždanih stanica. Bože moj, pitam se danas, koliko mora da sam oglupavio tijekom svakog svoga treninga na Nichidaiju…!!!
Pokušao sam kasnije u nevezanim razgovorima s momcima iz Nichidaija saznati da li je doista gušenje do nesvijesti redovita praksa u ovoj momčadi, no nitko mi nikada to nije htio potvrditi. Kao što su nerado pričali i o nekim drugim detaljima…(vjerujte, bolje je da o tome ne znate ništa) … pa mi se činilo da su u dvorani na Ekodi „dobri dečki iz kvarta“ na meni demonstrirali dio repertoara uobičajenog sadizma u duhu tradicije Nichidaija. No već tog prvog dana, a pogotovo na treninzima idućih mjeseci, shvatio sam da u toj momčadi, slijedom duge tradicije karakteristične za praktički sve momčadi, svih fakulteta Japana, postoje još mnogo gore metode mučenja studenata prve i druge godine u svrhu „odgoja i čeličenja“.
No, o tome ne bih ovdje. Jer, rekoh već, priča nikako nije lijepa… Spomenuti mogu samo da se u japanskim novinama povremeno mogu pročitati tužne i tragične priče o momcima koji su gadno nastradali kao žrtve ovakvih sustava čeličenja.
A da ima i drugih vidova nasilja potvrđuje i slučaj jednog od najvećih šampiona Japana, Haruki Uemure, svjetskog i olimpijskog pobjednika, kasnije nositelja crnog pojasa 9. Dana i predsjednika Kodokana, te predsjednika Japanske Judo Federacije, koji je s funkcije morao odstupiti (ne jedini!) zbog optužbe za “zlostavljanje nekih reprezentativki”, što je dugo bila javna tajna, a sve po ustaljenoj tradiciji da je “onima na višem rangu” mnogo toga dozvoljeno… (?!)
NA KRAJU SVEGA – DIVNO PRIJATELJSTVO
Moram za kraj ipak napomenuti kako sam u dečkima s Nichidaija kasnije stekao dobre prijatelje i u pravom smislu osjetio što znači biti dio jedne velike judaške obitelji. Ne samo da su me redovito u kafiću „Fuji“ častili pivom, nego su mi pomagali u svim prilikama kad mi je to bilo potrebno; kod kupnje judogija, snalaženja u tokijskom metrou, nabavke nekih bandaža za operirano koljeno itd. Prilikom mog drugog posjeta Japanu pronašli su mi i kompletno (besplatno) opremili sobicu u kojoj sam stanovao.
Igrom okolnosti upoznao sam u dvorani na Ekodi, uz Chonosuke Takagija, još jednog velikana svjetskog tatamija, teškaša Sumio Endoa. Premda velika zvijezda (olimpijski i dvostruki svjetski prvak), znajući slučajno da treniram s operiranim koljenom, prilikom svakog susreta nije propuštao brižno upitati: „Kako koljeno?“. Pa dodati nešto kao „Budi bez brige, bit će sve ok… I ja sam imao problema s koljenom, a sada je sve dobro“. I pritom redovito svaki puta podigao nogavicu donjeg dijela kimona kako bi mi pokazao ožiljak na svom desnom koljenu (koje je, usput rečeno bilo nevjerojatno snažno i gotovo veličine nogometne lopte(!). Japanska kurtoazija, reći će netko, no ja bih rekao: japanska pristojnost. I ono drugo, što sam već spomenuo, nevjerojatan istinski duh japanskog juda u kojem ona Jigoro Kanova krilatica „međusobna suradnja i zajednički napredak“ nije tek prazna fraza.
Rado ću ovdje spomenuti još jedno, prilično zanimljivo iskustvo: Endo i ja imali smo i jedan randori, 5 minuta prave trening-borbe! Na izričitu njegovu inicijativu. Nikad mi neće biti jasno zašto je želio tu borbu i moram priznati da sam se na smrt uplašio. Imao sam tada 75 kg, a Endo točno dvostruko više(!) i znao sam: padne li slučajno na mene nakon bacanja, polomit će mi rebra. Ne figurativno, nego doslovce! “Zavrne” li slučajno neko nožno bacanje s pritiskom na moje koljeno, ostat ću doživotni invalid. No, moj se strah pokazao apsolutno neopravdanim. Endo je randori odradio vrlo korektno. Niti u jednom trenutku nije bio grub (mislim grub više nego što je to normalno za jednog „Nichidajevca“!), ali nije radio ni onako ležerno i podcjenjivački. Sve u svemu, lijepa sportska uspomena (mada mi je i danas zapravo nejasno zašto je htio randori samnom?!).
Slično je bilo i sa svjetskim doprvakom u mojoj (polusrednjoj) kategoriji, Kazuo Yoshimurom, tada jednim od mlađih trenera Nichidaija. Iako nevjerojatno oštar, pa čak i sadistički grub prema članovima momčadi, Japancima, prema meni je bio vrlo korektan, bez suvišnih grubosti, ali i bez podcjenjivanja. Mada bi, ruku na srce, bilo prilično logično očekivati da će japanski prvak i svjetski vicešampion u polusrednjoj skupini, svakako željeti svoju nadmoć pokazati jednom polusrednjašu iz tamo neke male europske zemlje.
Eto, takva su, ukratko ispričano, bila moja iskustva s Nichidaija, s momcima od kojih su strahovali strani judaši u Tokiju…a koji su se pokazali kao pravi sportaši, dobri dečki i izvanredni prijatelji.
Ok, treba priznati, bilo je tu i muke, batina, bolova i gušenja, ali Bože moj, mora se valjda i to proći…
Za kraj, možda jedan mali savjet: Japan i Japance ćete puno potpunije i lakše upoznati ako naučite barem nešto najosnovnije o nekim japanskim posebnostima, zatim o Japancima kakvi zaista jesu, kao i osnove japanskog jezika i pisma, a ne treba ni posebno isticati da će vas u tom slučaju Japanci iznimno cijeniti.
PRIČE O JAPANSKOM JUDU I JEDINSTVENIM ISKUSTVIMA TRENIRANJA S JAPANSKIM JUDAŠIMA
Zanimaju li vas članci u kojima se opisuju iskustva treniranja s japanskim judašima i još mnogo toga vezanog uz (japaski) judo, evo…
● PRIČE (ČLANCI) O JAPANSKOM JUDU
… A još neke zanimljive istinite priče iz japanske stvarnosti možete pronaći OVDJE.
Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com