Piše: Vlatko Mišković
Sjećam se dobro, bilo je hladno tmurno jutro 17. siječnja 2016, kada sam primio e-mail japanskog prijatelja Hiroshija u kojem je pisalo kratko: „Umro je Shigeya Matsumura“.
Zapravo, nije pisalo „umro“; upotrijebio je Hiroshi termin „nakunatta“, kojeg Japanci koriste kad izgube nekoga tko im je posebno drag, u prilikama kada im se termin “umro” čini suviše grub. Riječ “nakunatta” može se prevesti kao „otišao je“ ili “nema ga više”. Uvijek kad se sjetim toga e-maila, pomislim kako je odabirom riječi “otišao je” Hiroshi htio ostaviti neku nadu da će se dobri stari Matsumura vratiti i ponovo pojaviti…
…na Kodokanu, naravno. Jer Kodokan je bio njegovo svakodnevno odredište, a judo najveći smisao njegovog života.
NEVJEROJATNI „MISTER SANKAKU“
Upoznao sam toga divnog čovjeka u velikom dojou Kodokana.
Zapravo, znao sam za njega mnogo prije „službenog upoznavanja“, pokazali su mi ga mnogi stranci i uvijek napomenuli:
– Čovjek je nevjerojatan u parternoj borbi, u ne-wazi. Njegov sankaku-jime je fantastičan, to moraš vidjeti. Uostalom, svi ga zovemo Mister Sankaku…
Mala opaska za čitatelje koji izvorno nisu judaši, ali i za neupućene mlađe judaše:
Sankaku-jime (u prijevodu „gušenje trokutom“, u engleskoj varijanti „triangle choke“) specifična je tehnika borbe u parteru, gušenje protivnika nogama pri čemu se vrat, grlo i ruka protivnika snažno stegnu nogama (koje pri tom tvore specifičan „ubojiti trokut“ iz kojeg, kad je jednom uspostavljen, najčešće nema izlaza). U ono vrijeme (1974-1975) kad sam ja bio u Japanu, ovo gušenje je u Europi, a posebno u našoj zemlji bilo relativno nepoznata tehnika, rijetko opisana u knjigama, a još rjeđe uspješno plasirana u stvarnoj judo borbi na natjecanju. Tu i tamo netko je znao tek jednu jedinu Europi tada poznatu varijantu ovog gušenja, koja se zvala „mae-sankaku“ ili „prednji trokut“. Samo tu jednu i nijednu više.
Mister Sankaku je nevjerojatnom snagom i fantastičnom tehnikom jednako uspješno baratao s barem desetak varijanti ovog gušenja. Uz mae-sankaku, neobranjivo je u borbi plasirao yoko-sankaku, ushiro-sankaku, gyaku-sankaku… uz još barem po jednu ili dvije „pod-varijante“ svake od ovih verzija od kojih je neke samo on znao.
Gledao sam njegove borbe, na stotine njih, osobno se s njim borio kad god sam imao priliku… i uvijek je stvar tekla na isti način: kako god počela borba, koju god taktiku da ste protiv njega primijenili, na kraju je sve završavalo neobranjivim „kliještima“ kojima bi Matsumura, koristeći samo noge, zagušio protivnika. U to vrijeme imao je 43 godine, ali je s lakoćom tukao momke u punoj snazi. I ja sam tada imao 24 godine i bio u punoj snazi i tehničkoj zrelosti, u bench-pressu sam dizao 150 kg, a imao sam već osvojenih 8 naslova prvaka bivše Jugoslavije… ali u parteru sam se protiv Shigeje Matsumure osjećao nemoćan poput zadnjeg početnika. I to podjednako: tehnički (jer je razlika u kvaliteti bila velika, u njegovu korist naravno), ali i čisto fizički; omjer njegove i moje snage bio je višestruko u njegovu korist, premda (onako “na van”, što bismo rekli) nije izgledao posebno snažan.
Treba reći da Matsumura nije bio jedini majstor na Kodokanu koji vas je mogao, slikovito rečeno „zadiviti i zadaviti“. O ne! Brojne ste bezimene majstore juda mogli svakodnevno sresti u velikom dojou Kodokana, mnogi su od njih bili živa riznica znanja beskrajnih varijanti judo tehnika. Ali, jedna je stvar izdvajala Shigeyu Matsumuru iz tog uglednog društva briljantnih majstora juda: Za razliku od većine, on je svake večeri bio na Kodokanu, svake večeri, bez iznimke. I uvijek ste znali gdje ćete ga pronaći; kraj velikih nosećih stupova dvorane, lijevo od ulaza. I UVIJEK je bio spreman za sve što ste željeli; randory (borbu), demonstraciju tehnike, razgovor. Bio je spreman satima demonstrirati različite finese borbe, a svoju je poduku često začinio slikovitim i duhovitim opaskama, poput ove:
– Kad je u parteru protivnik iznad vas, skupite se, kontrolirajte ga nogama, nemojte se samo izvaliti na leđa i braniti se bez veze mlatarajući nogama i rukama. Pa niste kornjača..!?
Bio je dobri duh Kodokana, bio je utjelovljenje onog najboljeg i najhumanijeg što vam judo može dati. I zato ne mogu, jednostavno ne mogu zamisliti da bih danas mogao ući u dvoranu, a da ga tamo više nema..
ŽIVOT POSVEĆEN JUDU
Shigeya Matsumura umro je u svojoj 91. godini, onako kako je i živio: na treningu. Toga hladnog zimskog dana na Kodokanu se održavao tradicionalni „Kan-geiko“, zimski trening u najhladnijem dobu godine, s početkom u 6 sati ujutro. Samurajska tradicija čeličenja tijela i duha koju Kodokan, uz “Shochu-geiko” njeguje više od 100 godina. Iskustva iz prve ruke s oba ova sustava čeličenja možete pročitati OVDJE.
Toga dana, 17. siječnja 2016. godine, da bi stigao na početak jutarnjeg treninga, Shigeya Matsumura ustao je u 4 sata i iz svog rodnog Ibarakija, udaljenog 80 km krenuo put Tokija. Nažalost, kući se više nije vratio.
Dogodilo se to točno 10 dana prije nego je na Kodokanu uz velike počasti trebao primiti posebno priznanje, rang počasnog crnog pojasa 9. Dana.
Njegov je judaški put počeo 1946. Bilo mu je tada 20 godina i u to vrijeme Japan je još trpio svježe rane krvavog i tragičnog završetka Drugog svjetskog rata. Na ruševinama razorenog Japana mnogi Matsumurini suvremenici osjećali su da im u tim vremenima ništa osim možda neke unutrašnje snage duha nije preostalo kako bi opstali u zemlji koja je bila razrušena do temelja.
Prvi trener, koji je obilježio njegovu judašku mladost, bio je Kyoichi Takagi (9. Dan), jedan od tada živućih učenika osnivača juda Jigoro Kana, inače trener juda u mornarici i na Nacionalnom sveučilištu u Sendaiu. Bio je i profesor policijske uprave u Tokiju i časnik japanske vojske, a mladog je Matsumuru vrlo brzo zapazio među svojim učenicima kao iznimno savjesnog. Još kao dječak, odrastao na seoskom imanju u Ibaraki prefekturi, Matsumura je naučio što je težak i naporan rad. Sa svojim ocem, svakodnevno se ustajao mnogo prije izlaska sunca i cijeli dan naporno radio. No, uvijek je kasnije govorio:
– Bio sam seljak, ali to je bila moja prednost. Vrlo rano sam imao zdravo i snažno tijelo što mi je kasnije mnogo pomoglo u judo napredovanju.
Kasno poslijepodne, kad su svi poslovi bili gotovo, mladi Matsumura je sjedao na vlak kojeg je vukla parna lokomotiva i skoro puna 2 sata putovao u Tokyo na trening u Kodokan. I svake se večeri istim vlakom vraćao natrag, mrtav umoran, katkada krvareći i plačući. Kasnije, kad je zemljoradničke poslove zamijenio učiteljskim pozivom, život mu je postao osjetno lakši i jednostavniji, parnu su lokomotivu zamijenile električne, put do Kodokana više nije trajao 2 sata…
Ali sve je drugo ostalo isto. Ista ljubav prema judu, ista nepokolebljiva volja za učenjem novih i nepoznatih tehnika i ista iskonska potreba za svakodnevnim treningom bez izostanka.
I tako 70 godina…
ZADIVLJUJUĆA SNAGA U POODMAKLIM GODINAMA
Obzirom da je tek sa 20 godina počeo s treninzima, Matsumura je bio svjestan da u paklenoj konkurenciji među japanskim judašima, uz svakodnevni rad na farmi od jutra do poslijepodneva, nije bilo mogućnosti za natjecateljsku karijeru. No, to nije umanjilo njegovu volju i entuzijazam. Judo je bio njegov život, svakodnevno je trenirao i usavršavao se. Presudan trenutak u njegovom sportskom odrastanju bio je susret s jednim posebnim velikanom Kodokana i japanskog juda, Shigenori Kojimom (crni pojas 8. Dan) koji je parternu borbu doveo do savršenstva, a veliki dio svoga znanja prenio na mladog Matsumuru.
Imao sam izvanrednu priliku i čast osobno poznavati obojicu i s obojicom trenirati na Kodokanu. Matsumura je tada imao 43, a Kojima 64 godine. Bili su naizgled posve različiti; Matsumura uvijek nasmiješen, otvoren, srdačan, spreman na razgovor. Kojima ozbiljan, miran, dostojanstven i prilično zatvoren. Matsumuru ste u velikoj dvorani Kodokana brzo zapazili, rekoh već, kraj stupova dvorane, lijevo od ulaza gdje je u pravilu ili radio randori (borbu) u parteru ili veselo razgovarao s nekim, najčešće s vedrim i veselim Ichiro Sugayom, koji je sebi kao glavni zadatak postavio da svakog stranca, novajliju, nagovori na borbu s Matsumurom … a poslije bi uživao gledajući kako se jadni stranac muči i ne može doći k sebi od iznenađenja što mu sve radi sredovječni profesor iz Ibarakija.
Usput rečeno, Sugaya je i mene „napenalio“ Matsumuri, ali sam mu na tome još i danas beskrajno zahvalan.
Za razliku od uvijek srdačnog i druželjubivog Matsumure njegov učitelj, Shigenori Kojima, već je svojom pojavom i ponašanjem ulijevao strahopoštovanje. Njegova je „lokacija“ bila odmah do ulaza u „dai-dojo“ desno, ispred velikog ogledala, gdje je u pravilu bio u svom specifičnom čučećem položaju: koljena razmaknuta, pete spojene, samo prstima oslonjen na tatami, uspravnog gornjeg dijela tijela. Nikad ga nisam vidio da stoji, kleči ili sjedi na tatamiju, uvijek je čučao, bez problema i po nekoliko desetaka minuta u savršenoj ravnoteži, a da se i ne pomakne. Obrijane glave, ozbiljan, strogih crta lica, bez riječi. Taj 64-godišnjak, nikad nikome nije odbio randori, nikad ni s kim nije radio podcjenjivački …
…i nikad ga nitko nije pobijedio, nikad. Garantiram. A gledao sam stotine njegovih borbi. Izluđivao je nadobudne mlade borce ne dajući im ni trunke izgleda, na veteranskim je natjecanjima sve borbe završavao u prvoj minuti, a na Kodokanu su se o njegovoj snazi pričale nevjerojatne priče. Navodno je redovito jačao ruke i rameni pojas tako što je u „tačkama“ na rukama hodao pet kilometara!!! Pričali su mi da su se pri svakom takvom treningu trojica mijenjala naizmjence mu držeći noge…
– Kojima sensei je veliki majstor – govorio je Matsumura – Porijeklom je s Hokkaida gdje je godinama trenirao parter u ledenim dvoranama, bez grijanja, a tijelo jačao trčeći po brdima i dižući teške balvane sve dok ne bi pao od umora…
KAD VAŠE TIJELO URLA OD BOLOVA
Na internetu danas možete pogledati brojne video snimke s tehnikama Shigeye Matsumur. Nažalost, na tim je snimkama već u godinama, pa je teško zamisliti kako je snažan nekada bio. Njegov je „sankaku-jime“ bio strašan, stisak njegovih nogu bio je ubitačan, bilo je to neobranjivo gušenje, u sekundi, uz istovremeni osjećaj kao da će vam od jakog stiska puknuti i vrat i rame.
Jednom prilikom nam je pričao kako je jačao noge za to gušenje.
– U pravilu sam specifičnu snagu nožnih mišića za sankaku-jime trenirao uvečer kad bih legao u krevet, jer tijekom dana za neki poseban trening snage jednostavno nisam imao vremena. Stavio bih među noge veliki tvrdi jastuk i stezao ga u svim mogućim varijantama sankaku-jime gušenja. Često sam iscrpljen jednostavno zaspao od umora … a onda bih se probudio, bijesan na sebe što me svladao san i nastavio još jače stezati jastuk, sve dok ponovo nisam zaspao. I tako do dugo u noć.
Doista, njegov je stisak bio nevjerojatno jak, njegove su noge bile poput stravičnih kliješta iz čijeg stiska nije bilo izlaza. Na pitanje zašto je kao specijalnost borbe u parteru odabrao upravo gušenje nogama, samo bi se nasmijao.
– Uvijek je na treningu bilo momaka čije su ruke bile puno jače od mojih. Trener mi je rekao: „Ako snazi njihovih ruku suprotstavljaš snagu svojih ruku, izgubit ćeš. Ali, tvoje su noge uvijek jače od bilo čijih ruku, samo ih moraš naučiti koristiti“. I tako je počelo. Ne samo da je jačao nožne mišiće, nego je usavršavao tehniku gušenja nogama do te razine da mu je rad nogu bio jednako precizan kao i rad ruku.
Na ove Matsumurine riječi nameće mi se zanimljiva usporedba s jednim televizijskim nastupom japanske judo reprezentativke, Natsumi Tsunode, dvostruke svjetske prvakinje do 52 kg, koja ima fantastičan tomoe-nage, a efikasnost tog njezinog bacanja pojačavala je činjenica da joj prilikom izvođenja noge nisu služile samo kao obična „poluga“ preko koje je prebacivala tijelo protivnice, nego je nožne prste koristila poput prstiju ruku hvatajući njima judogi protivnice kako bi spriječila njezino eskiviranje i izbjegavanje pada.
Iako je redovito radio na poboljšanju snage svojih mišića, posebno mišića nogu presudnih za sankaku-jime, Shigeya Matsumura, kao i većina velikih japanskih trenera, tjelesnu snagu nije smatrao presudnom komponentom juda.
– Pobjedu u judo borbi, baš kao i u životu, onu pravu istinsku pobjedu, odnosi uvijek snaga duha. Onog trenutka kad osjetite da je snaga vašeg duha sposobna nadvladati slabost vašeg tijela, onog trenutka kad nastavite s vježbanjem iako vaše tijelo vrišti i urla od bolova i umora … toga trenutka počinjete spoznaju istinske vrijednosti judo treninga…
Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com