Što je dragocjenije: Opraštanje ili prostitutka?

Piše: Vlatko Mišković (službeni prevoditelj reprezentaciji Japana na Svjetskom gimnastičkom kupu u Zagrebu 1982) . . Na ovim stranicama već su citirane dvije izjave o japanskom jeziku koje najbolje oslikavaju njegovu čaroliju (i prokletstvo!): Prva: „Bože, pomozi nam, ovaj je jezik stvorio sam Sotona kako bi spriječio širenje kršćanstva u Japanu“ bila je poruka koju su odmah po dolasku u Japan Papi poslali prvi kršćanski misionari još tamo sredinom 16. stoljeća. Druga: „Japanski jezik je najdjelotvornija barijera međuljudske komunikacije ikad konstruirana“ tvrdi prof. Ivan Morris  sa sveučilišta u Los Angelesu. U ovom članku prezentirat ćemo vam nekoliko zanimljivih primjera s kakvim se sve problemima, dvojbama i nedoumicama mogu sretati svi oni koji odluče učiti japanski jezik, a koji ukazuju na dvije činjenice: – I kršćanski misionari i Ivan Morris imali su pravo. – Japanski jezik nevjerojatno je maštovit, slikovit i istovremeno beskrajno bogat i zanimljiv. Baš kao što su i Japanci, rekli bismo, vrlo zanimljivi u svom bontonu, običajima, povijesti i ostalim posebnostima (više na stranici “Gejše, haiku, seks”), ali i kao osobe (pogledajte stranicu “Japanci izbliza”) Pa, evo počnimo…

ŠTO JE DRAGOCJENIJE: OPRAŠTANJE ILI PROSTITUTKA? Jedan od najvećih problema svakome tko se latio učenja japanskog jezika vjerojatno je obilje homonima (riječi jednakog izgovora, ali različitog značenja). Homonimi postoje u svakom jeziku, pa tako i u Hrvatskome, a najpoznatiji primjer je rečenica: „Gore gore gore gore gore“ ili u prijevodu: lošije planine na vrhovima slabije gore. No, dok su kod nas, pa i u većini kod nas poznatih i popularnih jezika homonimi iznimke, u japanskom gotovo da su pravilo. Rijetko ćete, tražeći neku riječ u rječniku, pronaći za nju samo jedno značenje; češće ih je više, katkada čak 10 ili 20 (!). O tome je u nekim drugim člancima već bilo riječi. Analizirajmo ovdje zanimljiv je primjer dviju japanskih rečenica, u prijevodu. Prva je: Ništa nije tako vrijedno kao opraštanje, a druga: Ništa nije tako vrijedno kao prostitutka.  Naizgled, prvu je sročio netko plemenit i karakteran, a drugu sigurno nekakav seksom opsjednuti prostak, oprosti mu Bože! E, nije baš tako… čitajte dalje… Beskrajno zanimljiva čarolija japanskog jezika otkriva nam da se i jedna i druga izreka na japanskom izgovaraju potpuno jednako: Yujo hodo kicho na mono wa nai, a prijevod može biti i jedna i druga gore citirana rečenica. Kvaka je u tome što japanska riječ YUJO može značiti opraštanje, ali i prostitutka, ovisno o tome kako je napisana. Ili konkretno: ideogram koji znači opraštanje, piše se ovako  宥恕 , a čita se yujo. Ideogram koji znači prostitutka (kurtizana), piše se ovako 遊女,  a čita se također yujo. U praksi, dakle, sve dok riječ YUJO ne vidi napisanu, Japanac ne zna da li je riječ o opraštanju ili prostitutki. U člancima o japanskom jeziku na siteu Japan-line naći ćete još mnogo sličnih primjera, koji učenje ovog čudesnog jezika čini beskrajno zanimljivim, ali je sve katkada, što bi Dalmatinci rekli, da oprostite, „komplicirano za popizdit!“ Primjera je bezbroj…

VOLIM TE JA, A MOŽDA TE VOLI I SUSJED… U većini jezika koje znamo (ili učimo), pa i u hrvatskome, uvijek je uglavnom jasno tko nešto radi i što radi. Primjerice, ako želim reći da sam vidio Marka, to ću nedvojbeno izreći da se zna: „Vidio sam Marka“. Englez će se izraziti također jasno i konkretno: „I saw Marko“, a i Nijemac će, točno i „švapski pedantno“ da ne bude zabune precizno reći: „Ich habe Marko gesehen“. Jedino će Japanac, u duhu tisućljetne tradicije svoga jezika, kulture i naslijeđa, reći samo Marko o mimashita što u doslovnom prijevodu znači Vidio Marka, pa tako može značiti: Ja sam vidio Marka, ali isto tako i Ti si vidio Marka ili oni su vidjeli Marka… … što sugovorniku ostavlja opciju da sam, ovisno o kontekstu kompletnog razgovora, zaključi tko je zapravo vidio Marka. Dodamo li tome da u japanskom jeziku ne postoji „futur“ kao konkretni gramatički izričaj budućeg vremena stvari postaju još kompliciranije. Zašto je to tako? Japanolozi, lingvisti i etimolozi imaju objašnjenje. Ukratko, u osnovi svega je povijesna činjenica da japanski bonton, kao i kultura međusobnog ophođenja, koja se tisućama godina stvarala na izoliranom japanskom otočju, nalažu posebna pravila međuljudskog komuniciranja. A po tim pravilima, uvijek je pristojnije, ljepše i otmjenije izražavati se pomalo općenito, nego konkretno i – dozvolite da još jednom upotrijebim tu usporedbu – „švapski pedantno“. Konkretno, bolje je koristiti pomalo „zamagljene“ i neodređene formulacije, jer se izravno i decidirano izražavanje često smatra odsustvom dobrog odgoja. Vratimo li se gornjem primjeru, Japanac će uvijek radije reći Marko o mimashita, dakle, Vidio Marka, pa čak i uz opasnost da sugovornik iz konteksta razgovora pojma nema tko je zapravo vidio Marka. Neodređene formulacije pogotovo su često korištene prilikom nekih intimnih izjava, pa zaljubljeni Japanac svojoj izabranici u pravilu nikad neće reći Ja tebe jako volim (Watashi wa anata ga daisuki desu). Češće će nježno šapnuti samo Jako volim (Daisuki desu), pretpostavljajući valjda da je ona dovoljno bistra pa neće misliti da je to voli neki susjed, poštar ili električar. Eto, možda vam je, kad ste sve ovo pročitali, sada malo lakše prihvatiti Morrisovu teoriju u „najdjelotvornijoj barijeri međuljudske komunikacije“ koju je ljudski um ikad stvorio.

Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com