Autor: Vlatko Mišković
Po povratku iz Japana, sjećam se, mnogi su me prijatelji pitali naoko sasvim jednostavno pitanje::
– Pa dobro, kakvi su zapravo Japanci?
I uvijek sam se mučio s odgovorom. Jer, rekao bih najradije da su istovremeno i divni i neshvatljivi i čudni i simpatični i (ponekad) dosadni i zanimljivi i… Možda je najbolje i najbliže istini reći: Japanci su svakakvi, samo ne onakvi kakvima ih mi zamišljamo! Jer, zamišljamo ih uglavnom potpuno pogrešno. Za nas su oni ili potomci drevnih okrutnih samuraja, ili narod kamikaza čije samoubilačke letove nikad nećemo moći shvatiti, ili majstori juda, karatea i ostalih grubih borilačkih vještina, ili genijalni menadžeri u bijelim košuljama i naočalama, očevi suvremene elektroničke industrije, iii mali vižljasti, vječno nasmijani čovječuljci…
Ne; ne, ne, nisu takvi!!!
Na današnjim Japancima nećete primijetiti ni aroganciju samuraja, ni nagone kamikaza, baš kao što ni u prosječnom studentu (koji ni sve znakove u novinama ne zna otprve pročitati) nećete naslutiti elektroničkog genija, a moderna zapadnjačka hrana i način života sve izrazitije briše pojam o »malom Japancu«.
FANATIČNA ODANOST I SPREMNOST NA ŽRTVOVANJE
Umjesto puno općenitog mudrovanja, evo za početak nešto ilustrativno…
Ispred kuće u tokijskoj četvrti Bunkyo-ku i kojoj sam stanovao preuređivala se cesta i radilo se neprekidno, dvadeset i četiri sata na dan, a buka je bila nesnošljiva. Buldožeri, dizalice, kamioni, pneumatski čekići… Izdržao sam tu zvučnu torturu pet dana, a potom ogorčen nemogućim uvjetima života, izmučen nesanicom i na rubu živčanog sloma, otišao vlasniku kuće i upitao: „Pa dobro, kad će već jednom prestati ova buka?“ Japanac me gleda u čudu, počeše se iza uha i upita mirno:
– Kakva buka?
Ono, dakle, što je mene izluđivalo, on gotovo i nije primjećivao. I odmah mi je lijepo objasnio da to tako mora biti, jer će – ako se radi i danju i noću – ulica prije biti dovršena i svima će biti bolje. “Treba se, reče mi, žrtvovati za opće dobro.
U tome je, spoznao sam kasnije, bila jedna od bitnih crta karaktera Japanaca: u toj, nama Zapadnjacima često neshvatljivoj spremnosti da se žrtvuju i trpe za ono što smatraju korisnim za njihov grad ili zemlju. I upravo je ova spremnost žrtvovanju, povezana s gotovo fanatičnom radnom disciplinom, po mnogima glavni uzrok mnogima neshvatljivog japanskog privrednog booma.
– Vi Evropljani radite da biste se odmarali – reče mi jedan Japanac – Mi se odmaramo da bismo bolje radili.
Zato Japanac i ne zna za ono striktno radno vrijeme »od — do«. On će, bez gunđanja, ako treba, doći na posao i ranije, a neće se žuriti kući smatra li da još nije završio posao. Treba li, radit će i cijelu noć. Ugled i prosperitet firme prije svega!
NEMA KRUHA, ŠTO SAD?!
Japanac koji ima svoju privatnu radnjicu, brinut će o njoj s nama nedokučivom ljubavlju i savjesnošću. Ponosan na ime, čast i tradiciju »kuće« učinit će sve da mušterija ode zadovoljna. Skoknut će krišom čak i do konkurencije i tamo kupiti neku robu po skupljoj cijeni samo da ne bi morao priznati kako toga u njegovoj radnji nema. Nikada neću zaboraviti nekog čičicu kod kojega sam jedne večeri htio kupiti kruh. Vidjevši da kruha nema na polici, ipak sam onako, za svaki slučaj, upitao za kilogram, možda se ipak nađe nešto „ispod pulta“. No, dogodilo se nešto doista zanimljivo; mala priča o japanskoj savjesnosti, poslovnosti i ponosu… Čičica odlučnim korakom dođe do police, zagleda se u nju, pa iako je bilo očigledno da kruha nema, dugo ju je motrio, a zatim se okrenuo meni: „Vi trebate kruha?“ Potvrdio sam, a on se ponovo okrenuo polici i počeo lutati pogledom po njoj, kao da će mu sam Buda spustiti kilogram kruha i spasiti čast radnje. A tada se dosjeti jadu. Pošalje mi svoga sina, neka se ovaj snalazi kako zna. I dođe sin, sigurnim korakom se i on uputi ka polici, jednako pažljivo osmotri svaki kutak.
– Kruha, ne?
Opet pogleda prema polici, a zatim se okrene k meni, nemoćno raširi ruke, zgrči lice u kiselu grimasu (kako bih ja dobro vidio da je njemu uistinu krivo što me ne može ,uslužiti) i reče tužno:
– Žao mi je, kruha malo nema…
Nije rekao jednostavno »nema«. Ili nedajbože, kako bi mi to rekli u nekoj našoj trgovini, recimo „Ma, kud bi vi kruha u ovo doba?!“. Ne. Izrekao je poznatu frazu „Chotto nai desu“, što je značilo »malo nema«. U biti isto kao i „Nema“, ali zvuči nekako blaže. Takav je Japanac. Slično će se izraziti i u mnogim drugim prilikama poput ove. Kad pojma nema koja željeznička linija vozi na Shinagawu, on kaže da »malo ne zna«. Kad ni riječi nije razumio od onog što ste mu rekli, priznaje tek da »malo ne razumije«, kad misli kako ste upravo rekli totalnu glupost, obazrivo će ustvrditi da ste rekli nešto „mali čudno“ itd.
(o brojnim drugim zanimljivostima japanskog izražavanja, pisma i jezika više možete pronaći na stranici “Japanski jezik i pismo”)
GOLI KUPAČI I DOUGLAS McARTHUR
Poslušnost Japanaca također je jedna od njihovih vrlina. Kad je u teškim danima uoči katastrofalnog završetka Drugog svjetskog rata car Hirohito zatražio od naroda da sadi bundeve, jer su one zdrave i hranjive, čitav je Japan, kažu, odmah počeo saditi bundeve. Hrvati bi se garantirano najprije zapitali „Čekaj malo, što bi on to sad zapravo htio?“ Primjer je malo sarkastičan, no ipak ljepši nego priča o kamikazama. Ima, međutim, i vedrijih detalja…
Recimo, povijesna anegdota o bazenima u toplicama u ruralnim predjelima Japana gdje je oduvijek vladao običaj zajedničkog „golog kupanja“ i muškaraca i žena (što je također jedan od apsurda nikad potpuno shvatljivih japanskih moralnih principa). Kupali su se tako goli golcati i stari i mladi i dame i gospoda. Sve je bilo u redu dok američka uprava i general Douglas McArthur poslije rata nisu izdali proglas u kome se naređuje da se »hitno u svakom kupatilu odijele muški od ženskih posjetitelja. I to je možda najzanimljiviji detalj priče o japanskoj poslušnosti.
Tvrdi se, naime, da je već idući dan u svim kupatilima strogo odvojen muški od ženskog dijela – debelim užetom rastegnutim po sredini svakog zajedničkog bazena.
Puritanski je McArthurov režim, usprkos svim nastojanjima, nije uspio dokinuti lijepu tradiciju zajedničkog kupanja, posebno u termalnim kupalištima. Strani turisti i danas mogu uživati u ovoj lijepoj tradiciji Japana. A u gradskim javnim kupatilima, iako su muški i ženski dio odvojeni posebnim zidom, dovoljno je da malo više iskrivite vrat, pa da uživate u panorami golišavih dama onog drugog dijela kupatila.
Kad smo već kod vruće vode, treba spomenuti još jednu zapanjujuću odliku Japanaca: njihovu nevjerojatnu otpornost na visoke i niske temperature i izvanrednu prilagodljivost organizma. U pola zime, dok se živa spušta ispod ništice, mokre kose, lagano odjeveni, samo s nataknutim »japankama« na bose noge, vraćaju se polako kući iz nekog od javnih gradskih kupatila. Bez problema će s uživanjem jesti tek skuhanu, gotovo proključalu juhu, ili iz vrelog ulja tek izvađeni prženi krumpir, da bi se poslije rashlađivali grickanjem ili gutanjem kockica leda. U Japanu se, inače, zapaža nevjerojatan porast slučajeva čira na želucu, no to nema mnogo veze s juhom, pomfritom i kockicama leda. Sve brži tempo života, industrijska hrana, nervoza i žurba ubiru i tamo svoj danak.
No, to je već neka druga priča…
Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com