(prema istinitom događaju)
Autor: Isamu Sato
Hideji Hasegawa pogleda na sat. Bilo je točno 7.45 kada se u ulici pojavio plavi „mitsubishi“, elegantno skrenuo i zaustavio se pred velebnom vilom Takea Uemure. Trenutak nakon toga, nevidljivi je vratar, skriven iza prozorčića svoje male „stražarnice“ na ulazu, aktivirao nečujni mehanizam elektroničkog otvaranja masivnih vrata i automobil je uplovio u veliko dvorište.
Hasegawa je sve to promatrao iz sjene grma lovor-višnje stotinjak metara od kuće. Potom iz džepa izvadi cigaretu i zadovoljno zapali. Vozač je i ovoga jutra bio točan, kao uostalom i svakog utorka. Razmišljajući potom još jednom o svim detaljima svoga plana Hasegawa polako pođe u šetnju prema obližnjem jezeru. Sve se zasad odvijalo točno onako kako je predviđao.
Takeo Uemura bio je jedan od najbogatijih poslovnih ljudi Japana, suvlasnik nekoliko povezanih kompanija za uvoz čelika. Svi su govorili da je nemilosrdan, prepreden i lukav kad je biznis u pitanju, no oni koji su mu bili bliski znali su da je istovremeno svojoj 16-godišnjoj kćeri Megumi bio nevjerojatno nježan i pažljiv otac. Megumi mu je bila sve na svijetu, pogotovo otkad je umrla njezina majka, Uemurina supruga. Iz nekog javnosti nepoznatog razloga, međutim, Megumi je živjela svoj život potpuno izolirana, praktički gotovo skrivena od očiju javnosti. Nikada nije izlazila izvan vile i predivnog parka velikog Uemurinog imanja. Imala je privatne učitelje, privatne nastavnike klavira i ikebane, te rijetke odabrane prijateljice koje su joj jedine smjele doći u posjet.
Hideji Hasegawa je bio dobro upućen u sve detalje Uemurinog privatnog života. Igrom čudnih i nikad do kraja razjašnjenih životnih okolnosti, bio je zapravo jedan od rijetkih koji je uopće znao da bogati Uemura ima kćer. A kako to katkada život nepravedno izrežira, Hasegawa je bio čovjek koji sve te detalje nipošto nije smio znati. Jer, radilo se o prepredenom i okrutnom kriminalcu. Ideja o kidnapiranju mlade Megumi, vrlo brzo je u Hasegawinom mozgu počela dobivati konture savršenog plana. Prije njegova završnog ostvarenja tjednima je motrio na vilu Takea Uemure i uskoro precizno znao svaki detalj kuće, kao i dnevnog rasporeda poslova svih ukućana. Prije svega, naravno, mlade Megumi, koja je imala točan raspored kada šeće vrtom, kada se igra s guvernantama, kada svira klavir, uči…
Toga jutra, u sjeni lovor višnje, Hasegawa je odlučio. Idući će utorak, biti njegov „Dan D“. Utorkom, naime, točno u 7.45, svojim „mitsubishijem“ dolazi učitelj klavira, lekcija traje jedan sat i za to vrijeme u kući nema nikoga osim njega i Megumi. I vratara na ulazu, naravno, no on je poput vojnika u bunkeru izoliran u svojoj „stražarnici“, pa praktički pojma nema što se u kući događa. Kuharice i spremačice, baš kao i neki dežmekasti tjelesni čuvar, svi su oni dolazili tek sat nakon što bi učitelj klavira napustio kuću (što je bilo van pameti kako je zaključio Hasegawa). Jednom je u nekoj knjizi pročitao kako „…svaki sigurnosni sustav ima u sebi neku fatalnu pogrešku, nečiji katastrofalni propust ili totalnu glupost u organizaciji zaštite.“ A upravo je to nevjerojatno dugo vrijeme, ta dva sata od ulaska učitelja klavira pa do dolaska dnevnog zaštitara, bio „katastrofalni propust“ kad je zaštita mlade Megumi bila u pitanju. I Hasegawa je upravo taj propust savršeno iskoristio. Za svoju je akciju imao čistu situaciju.
●
Sjedokosi profesor klavira, Iwao Izuma, upravo je završavao vezivanje svoje svilene tamno-crvene kravate kad je začuo zvono na vratima. Otvorio je i na trenutak zastao užasnut. Krupni muškarac s maskom preko lica istog trenutka gurnuo ga je unutra i pritisnuo mu hladnu cijev pištolja na čelo, a zatim ga onesvijestio kratkim i snažnim udarcem drškom pištolja.
Hasegawa je radio brzo i precizno. Čvrsto je vezao profesora za masivni stol u njegovoj radnoj sobi, stegnuo mu krpu preko usta da ne može vikati, a zatim bez problema pronašao ključ od automobila. Mirno je ušao u profesorov plavi „mitsubishi“. Dvadesetak minuta kasnije portir na vratima Uemurine vile automatski je pritisnuo dugme za otvaranje vrata čim je ugledao poznati mu i očekivani automobil učitelja klavira čija su zatamnjena stakla skrivala lice vozača.
●
Nakon što je uvezao auto u garažu, Hasegawa je uskim stepenicama krenuo prema sobi u kojoj je Megumi svakog utorka spremna za poduku čekala svoga profesora. Danima ju je gledao kako proviruje između razmaknutih zavjesa, a potom su se kroz taj isti poluotvoreni prozor čuli zvuci klavira. Kad je ušao, djevojka ga je uplašeno pogledala i prije nego se snašla zgrabio ju je i posjeo na stolicu uperivši joj pištolj u glavu.Pssst…! Da nisi pisnula, inače… – držao je uperen pištolj.
Djevojka je, iskolačenih očiju, bez riječi nemoćno sjela u veliki naslonjač i nije se više ni pomakla.
Nakon što je prošlo uobičajeno vrijeme klavira, Hasegawa ju je poveo prema automobilu, natjerao da uđe u stražnji prtljažnik, potom ju zavezao i maramom joj stegnuo usta. Nije se opirala, bila je paralizirana od straha i na smrt preplašena.
Na izlasku, vratar mu je, gotovo i ne podigavši glavu, otvorio vrata.
●
Telefonski razgovor s ocem kratko je trajao.
– Tata, pomozi mi, tata…! – izbezumljeno je Megumi preklinjala oca, no Hasegawa ju je odgurnuo i na brzinu uspaničenom ocu objasnio kako će i gdje ostaviti otkupninu.
Za to vrijeme Megumi se, gotovo umirući od straha, sklupčala u kutu sobe i tiho plakala. Koju minutu kasnije Hasegawa je primijetio nešto što ga je istovremeno i zaprepastilo i oduševilo. U djevojčinoj kosi, spletenoj u pundžu sličnu onima kakve imaju gejše, bila je velika zlatna ukosnica.
„Bože, pa ta ukosnica vrijedi gotovo kao pola otkupnine – pomisli Hasegawa – Naravno, ako je doista od zlata…“
Primakne se djevojci i rukom posegne za ukosnicom, no ona prestrašeno kriknu u nastupu paničnog straha i briznu u histeričan plač. Obzirom da je želio preostalo vrijeme do podizanja otkupnine provesti s njom što mirnije, bez potrebe za primjenom grubosti i sile, otmičar zastane, nasmiješi se koliko god je mogao mirnije i nježnije, pa reče blago:
– Ma, ne boj se, neću ti uzeti ukosnicu, htio sam je samo vidjeti. Znaš, jako je lijepa, želio bih svojoj kćeri kupiti istu takvu. Mogu li je samo na trenutak pogledati? Neću ti je uzeti… Evo, daj da je vidim, iz tvoje ruke.
Megumi ga je pogledala, na trenutak prestala plakati, a zatim polako, sasvim polako izvukla veliku ukosnicu iz kose i pružila je prema njemu.
Činilo se da je ukosnica doista zlatna i on jedva suspregne zlokobni smiješak zadovoljstva. Primakne se još malo, vrlo mirno kako ne bi uznemirio Megumi. Blistavo zlato te dragocjene stvarčice u njezinoj sitnoj ručici gotovo ga je zabljesnulo kad se sasvim primaknuo.
– Oh, kako je lijepa, predivna, kao…
U tom trenutku zaurlao je od boli, jer mu je Megumi munjevito veliku iglu ukosnice zabila u lijevo oko… a zatim u desno… pa u vrat… Urlajući od bolova, zadnjim trunkom svijesti, shvatio je da ga Megumi mahnito i bjesomučno bode zlatnom iglom…
A tada se u samrtnom hropcu stropoštao na pod.
●
Upravo je u isto to vrijeme, očajni otac, Takeo Uemura, završavao svoj razgovor s policijskim djelatnikom koji je hitno preuzeo slučaj njegove otete kćeri. Na samom kraju razgovora, uhvatio ga je za ruku, u grču straha, molbe i očaja.
– Gospodine, molim vas, spasite je.
A potom tiho dodao:
– Ali svakako prenesite svojim ljudima upozorenje. Kad nađu moju Megumi, neka budu oprezni, jer … znate, moja kćer je… Zapravo, Megumi boluje od teškog oblika agresivne paranoidne shizofrenije. Na trenutke, iznenada i neočekivano, postaje jezivo agresivna i stravično opasna..!
Završna napomena čitateljima:
Ovu je priču novinara Isamu Satoa objavio tokijski časopis „Japanalysis“ u ljeto 1986. godine, ne odajući, naravno, pravi identitet glavnih aktera niti policijski izvor podataka. Bilo je japanskih medija koji su pokušavali otkriti tko je zapravo bogati Uemura i da li je Megumi zaista postojala, no bez uspjeha. Nekoliko mjeseci kasnije „Japanalysis“ je bankrotirao, a prava istina je ostala zauvijek neotkrivena.
Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com