Autor: Vlatko Mišković
„Povijest mača, povijest je Japana. I obrnuto.“
Jednostavnošću toliko svojstvenom Japancima, koja poput haiku pjesme krije u sebi beskrajnu raskoš i dubinu nedokučive suštine, japanski državnik i znanstvenik Inazo Nitobe (1862 — 1933) sažeo je u ovih nekoliko riječi vjekovno iskustvo svoje zemlje.
U poglavlju o samurajskom maču svoje knjige »Bushido, kodeks samuraja« Nitobe piše:
»Bezazlena bi bila misija mača da je ostao samo predmetom ljepote i radosti. Koža morskog psa i najbolja svila za balčak, srebro i zlato za rukobran, te lak različitih nijansi za korice… oslobodili su možda najsmrtonosnije oružje polovine njegovog užasa; ali ovi usputni dodaci bili su tek igra u usporedbi s oštricom…« Tom oštricom se moglo presjeći metalnu cijev puške ili viteški oklop. U ruci izvježbanog samuraja u munjevitom trzaju samurajska katana rasjekla bi čovjeka popola u visini trbuha ili grudiju. Kvaliteta oštrice dokazivala se i ritualnim presijecanjem nekoliko leševa naslaganih jedan na drugi…“
Samurajsku sablju Japanci su obožavali stoljećima, a to obožavanje traje i danas, baš kao što ratnički duh bushida (ratničkog kodeksa) ne prestaje biti simbolom Zemlje izlazećeg sunca. Bushido je – tvrdi Nitobe – bio i ostao pokretački duh, motorna snaga Japana.
UMJETNOST MAČEVANJA
Tradicija mačevanja u Japanu seže stoljećima unazad. Umjetnost mačevanja ili »kenjutsu« doveli su samuraji do savršenstva, osobito u burnom razdoblju između 1340. i 1540 godine. U to vrijeme, a i kasnije, tisuće i tisuće samuraja umiralo je, ne samo u ratovima, nego i u pojedinačnim okršajima, dvobojima, čije je glavno oružje bila poput britve oštra duga zakrivljena katana. Katkad su čitave obitelji bile naprosto istrijebljene u bespoštednim i beskrajnim lancima krvne osvete i čuvanja obiteljske časti. Mnogi su se samuraji ozljeđivali i tokom treninga, sve dok katana nije zamijenjena najprije drvenim mačem (bokuto), a početkom vladavine cara Tokugawe, oko 1700 godine, pojavio se i lagani surogat sablje od bambusove trske, tzv. shinai, koji je zajedno s odgovarajućim oklopom za glavu, grudi i ruke, pružao izvanredne mogućnosti mačevalačkog treninga. Tako je stvoreno novo umijeće mačevanja, koje je danas preraslo u jedan od najpopularnijih sportova Japana – kendo.
Zahvaljujući činjenici da je, baš kao judo, početkom pedesetih godina kendo postao obavezan u svim školama, danas u prosjeku svaki drugi Japanac barata osnovnim tehnikama ove vještine, a širom Japana postoje stotine tisuća klubova i nekoliko milijuna članova.
– Kendo – običavaju reći Japanci – nije samo sport. Kendo je život. Njegovi principi načela su života.
Francuski japanolog Laurent Mounier na jednom je predavanju slikovito rekao kako “u svakom Japancu i danas čuči mali samuraj” i da bez uvažavanja te jednostavne činjenice nikad ne bismo mogli shvatiti ponašanje i psihologiju Japanaca.
Mounier je potpuno u pravu. Mnoge su popularne knjige ali i ozbiljne sociološke studije napisane na temu koju smo mi na ovom našem siteu nazvali “Japanci izbliza”, u kojima se objašnjava beskrajno zanimljiv fenomen japanskog poimanja života, njihova psihologija, bonton itd.
„GASHIKU-JO“: ROMANTIKA I SMRZAVANJE
U kendo dvoranu prvi puta sam kročio sasvim slučajno, prilikom posjeta redakciji znanstvenog mjesečnika »Quark«. U ono vrijeme tiskala ga je izdavačka kuća »Shinchosha«, koja već desetljećima unatrag ima i svoj kendo klub. Naime, za razliku od našeg podneblja, u Japanu mnoga poduzeća njeguju pojedine grane sporta i imaju vrlo kvalitetne, katkad i vrhunske klubove čiji pojedini sportaši osvajaju najviše trofeje na svjetskim i olimpijskim borilištima. U pravilu, članovi momčadi imaju na raspolaganju posebnu nastambu s dvoranom za treninge i svlačionicama, a katkada i kuhinjom i spavaonicama koju Japanci nazivaju gashiku-jo (mjesto za treniranje).
Gashiku-jo kendo momčadi „Shinchoshe“ bila je smještena usred betonskih zdanja Tokija, gotovo skrivena u uzanom dvorištu. Bila je građena i uređena u tradicionalnom japanskom stilu. Romantično rečeno to znači: slikovit krov kao na budističkim hramovima, drvena konstrukcija s pregradnim laganim vratima obloženim papirom. Nešto realnije rečeno to znači: drveno zdanje koje podrhtava pri svakom čvršćem koraku, kroz koju vjetar nemilice puše i u kojoj je zimi bili neizdrživo hladno.
Ali i to je dio drevne tradicije koju je »Shinchosha« klub brižljivo njegovao.
Poštujući drevnu tradiciju koja ne dozvoljava odstupanja, izuo sam cipele i pažljivo ih složio ispred ulaza (bez toga, jasno, ne ide!) i u pratnji gospodina Shinichiroa Suetakea, inače majstora kendoa i urednika »Quarka«, ušao u dvoranu za treninge. Miris drveta i tihi šum vjetra oko lakih drvenih prozora bilo je prvo što sam zamijetio. Kao da je jurnjava suvremenog tempa života, što je ključala u avenijama oko »Shinchoshinog« zdanja, stotinama kilometara daleko.
PRLJAVA OPREMA ODAJE KUKAVICU
Gospodin Suetake, elegantnim hodom, toliko karakterističnim za vrhunske kendo majstore, kao da klizi savršeno glatkim i sjajnim drvenim podom dvorane. Gledajući ga, prisjećam se riječi starog judo učitelja Shigeye Matsumure, o kojem pišemo na našoj stranici vrlo zanimljivih japanskih istinitih priča.
„Pravi majstor borilačkih vještina – običavao je reći Matsumura – kreće se lagano poput mačke, katkada klizeći, a katkada mekano koračajući jedva dodirujući pod ili strunjaču. U nekim se školama juda, kendoa i aikidoa, hodanje vježba na tankim prostirkama od mokrog papira (kakvog koriste umjetnici kaligrafije), kojeg se pri kretanju ne smije poderati.“
Kao da je znao o čemu razmišljam, Suetake reče:
– Noge kendo majstora do gležnjeva su pokrivene širokom hakamom (hlačama nalik na suknju). Svrha toga je da protivnik ne vidi pokrete nogu i ne može prozreti kamo ćemo krenuti.
Potom prilazimo mjestu gdje je uredno složena oprema članova kluba. Tu su majstorski izrađene kacige (zvane men), grudni oklopi (do), rukavice (kote) itd.
Suetake mi pokazuje svoj shinai, mač na-činjen od pet bambusovih traka spojenih kožom, izuzetno čvrst i elastičan. Opremu drugih članova ne dira.
– Jedan od principa kendoa zabranjuje doticanje tuđe opreme, a najgori prekršaj ovog pravila činite ako slučajno nagazite na nečiji shinai položen na pod dok njegov vlasnik meditira ili se na drugi način psihički priprema za trening ili borbu. Svaki kendo-ka (čovjek koji se bavi kendom) vrlo pažljivo čuva svoju opremu i pomno je čisti prije i poslije treninga ili natjecanja. Ovaj princip – koji nalaže besprijekornu čistoću opreme i higijenu njezina vlasnika – odražava staro samurajsko pravilo da se u borbu uvijek ulazi savršeno čista tijela i oklopa. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan, a u suštini duboko psihološki logičan: neuredan oklop, nedolična frizura ili nečisto tijelo nedvojbeni su znakovi da je dotični samuraj prije bitke bio uplašen, nemiran i nesiguran, te nije imao dovoljno živaca i hladnokrvnosti dotjerati svoj izgled i svoju opremu. A sve to bio je siguran znak da je bio obuzet strahom.
JAČANJE DUHA KROZ MUKOTRPNI TRENING
– Mnogo je još pravila ponašanja kojih se treba pridržavati na treningu – objašnjava Suetake – Recimo, nikada se ne smije prolaziti ispred nekoga tko kleči i priprema se za borbu ili trening. Nadalje, obvezno je pokloniti se pri ulasku i izlasku iz dvorane, a također i treneru. Mlađi smiju sjediti samo ispred ili zdesna starijih nikada slijeva itd.
Prilazeći prozoru Suetake reče:
– Postoje specijalni zimski i ljetni treninzi (tzv. kan-geiko i shochu-geiko) tempirani u najhladnije i najtoplije doba godine. Traju sedam dana i užasno su naporni. O tome ste možda već čuli…?
Eh, ne samo što sam čuo, nego sam ih osobno i proživio specijalizirajući judo u Japanu tijekom dvije godine. Naime, judaši također imaju svoj shochu-geiko i kan-geiko. Ljeti se rušite u nesvijest od vrućine, a zimi ne osjećate udove i svaki i najmanji udarac u prst ili uho boli do suza.
– Tijelo treba čeličiti – nastavlja Suetake. – Samo kroz muke i teške treninge, čovjek može ojačati svoj duh i izdržati u borbi; sportskoj, ratnoj ili onoj životnoj, svejedno. Kendo trening nije igra, kendo nije zabava i razbibriga. To je strogi odgoj koji ima svoja stroga pravila, to je i filozofija, spoznavanje samog sebe i vlastitih mogućnosti… Kad na minus pet stupnjeva klečite nepomično 20 ili 30 minuta i meditirate prije treninga, to je muka za tijelo, ali i škola za vaš duh i njegovu snagu.
Slušajući ga nisam tada ni sanjao da ću uskoro vidjeti 10-godišnje dječake jedne kendo momčadi upravo u takvoj situaciji: kako nepomično kleče zatvorenih očiju meditirajući savršeno mirnih lica, dok se temperatura u dvorani vrtjela negdje oko ništice.
– Kendo je lijep sport – rekao je na rastanku Shinichiro Suetake, najprije se naklonivši tradicionalnim japanskim naklonom, a potom u evropskom stilu pružajući ruku. – Ali, kendo je i mnogo više od toga, mnogo, mnogo, više…
Mail adresa za opaske, kritike i pohvale: japanline.hr@gmail.com