Metro ili „podzemno željezo“

Prema nekim statistikama svaki zaposleni Japanac oko 15 posto svoga života provede vozeći se podzemnom ili nadzemnom željeznicom, koja je od svih prijevoznih sredstava (izuzev aviona) još uvijek najsolidnija, najjeftinija i najbrža. Zapravo, sve samo ne – najudobnija. No o tome kasnije.
Podzemnu željeznicu Japanci nazivaju „chikatetsu“. Složenica je to od tri ideograma koja bismo doslovno mogli prevesti otprilike kao »podzemno željezo« ili „donje željezo“ i slikovito opisuje „nešto željezno“ što se kreće „tamo dolje, ispod zemlje“. „Chikatetsu“ se, istina, katkada pojavi i nad zemljom, ali se i tada naziva »podzemnom željeznicom« za razliku od nadzemnih linija Japanske nacionalne željeznice, koje su u pravilu »vanjske«, površinske, a naziv im je »kokuden«. Riječ „kokuden“ je također složenica kojom se naziva sustav državnih „nadzemnih“ željeznica, mada samo značenje originalnog ideograma ovog termina nema u sebi ni „željeza“, niti „zemlje“. Znači doslovce »nacionalna struja« jer su sve linije u pravilu elektrificirane. Kada stanovnici Tokija djeci žele pokazati kako je nekada izgledala legendarna „parnjača“ odvest će ih na stanicu Shimbashi gdje jedna stara romantična lokomotiva služi kao muzejski eksponat, a ujedno je i mjesto ljubavnih sastanaka. Nešto kao sat na zagrebačkom Trgu bana Jelačića.
Kažu da Japanci nisu po prirodi inventivna nacija. Bolji poznavaoci Japana čak tvrde da nijedan produkt njihove industrije nije stvoren u glavama domaćih, japanskih stručnjaka. Zar je to moguće? Teško je u to povjerovati dok »Yamaha«, »Micubiši«, »Toyota«, »Sanyo«. . . i deseci drugih japanskih tvrtki drmaju svjetskim tržištem, superiorno u mnogim segmentima nadvladavajući evropsku i američku industriju; od tranzistora do automobila. Pa ipak, odgovor postoji.
Točno je, naime, da Japanci nisu genijalni pronalazači, ali su bez konkurencije nenadmašni u kopiranju i usavršavanju postojećih rješenja. Oni će do najsitnijih dijelova rastaviti dvadeset motocikala iz dvadeset različitih svjetskih tvrtki. Zatim će sve to detaljno prostudirati i u njihovim projektnim zavodima rodit će se dvadeset prvi model – bolji i savršeniji od svih dvadeset »originala«! Poznavatelji tvrde da je po istom »receptu« nastao i tokijski metro. Ima u njemu dosta toga kopiranog od njujorškog ili pariškog, ali je neusporedivo bolji od oba ova »uzora«.

KIŠOBRAN – ŠAMPION MEĐU IZGUBLJENIM STVARIMA
Zlobnici će reći da je podzemna željeznica »jedina stvar u Japanu koja ne zakašnjava«, aludirajući na poznato japansko »lepršavo shvaćanje« vremena. Zapadni biznismeni, kojima je ova osobina Japanaca i te kako dobro poznata i koje to vrlo često izluđuje, već po navici, dogovarajući s japanskim kolegama termin nekog sastanka, običavaju napomenuti kako »osam sati znači zaista osam, a ne osam i petnaest ili pola devet«. No, japanski metro je tu nevjerojatna iznimka. Zapanjuje podatak da se ukupno godišnje zakašnjenje svih vlakova što prolaze tokijskom stanicom (koja, usput rečeno, ima čak 12 različitih razina (uglavnom pod zemljom) mjeri minutama. Pazite: godišnje!
Prvi je dojam koji dobijete vozeći se podzemnom željeznicom da se vrlo mnogo vodilo računa o zaboravnim, senilnim, zabrinutim, zaspalim ili zamišljenim putnicima. Čim vlak krene iz jedne stanice, čut ćete iz bezbrojnih zvučnika umilni glas neke nevidljive spikerice: »Sljedeća stanica je Ochanomizu«, zatim će Vas isti taj umilni glas prije ulaska u Ochanomizu još jednom na to upozoriti, a kad vlak stane, slijedi malo prošireno upozorenje: »Ovo je Ochanomizu. Pazite da ne zaboravite nešto u vlaku, molim«. U stvari, ova potonja opaska u originalu glasi „O-wasuremono nai yo ni go-chui kudasai“, a doslovce prevedena otkriva svu raskoš japanskog bontona i pristojnosti u međuljudskom komuniciranju. Doslovni prijevod je: „Upotrijebite, molimo vas, vašu poštovanu pozornost kako ne biste zaboravili vaše poštovane stvari“. Sve to ima svojih razloga, naravno. Japanci se, naime, mnogo voze podzemnom željeznicom, a kako vožnje često traju i više od sat vremena, oni vrijeme prikraćuju čitajući, gledajući u mobitele ili smartphone ili najčešće – spavajući. Trgnu se kao programirani samo kad iz zvučnika čuju ime »svoje« stanice i gotovo ne otvarajući oči izlete iz vagona. I vjerojatno bi u toj žurbi ostavili torbu iii kišobran da nije one spasonosne »pjesmice« koja ih podsjeća da ne zaborave svoje „poštovane stvari“.
Inače, prema podacima nadležnih službi Japanske državne željeznice svakog dana oko 11.000 Japanaca zaboravi nešto u vlaku. Na čelu liste nađenih stvari su uvjerljivo – kišobrani. Godišnje ih se po vagonima pronađe oko 700.000! Slijede različiti dijelovi odjeće, pa knjige, dokumenti, hrana itd. Jedne godine evidentirano je čak 150 kompleta umjetnih zubala i 36 životinja (najčešće psića i mačaka) te 27 urni! A na stanici tokijske četvrti Nogizaka čistačice su pod jednim sjedalom našle gotovo dva metra dugu zmiju!?

JEZIVA GUŽVA NA KOJU SE NITKO NE ŽALI
U Zagrebu obično kažu (neki zlobnici, naravno) »Ako želiš nekamo brzo i točno stići, kreni automobilom, ne vozi se ZET-om!« U Tokiju je automobil garantirano najsigurniji način da nekamo – zakasnite. Eijiro Akimoto, direktor »Tokyo Planning Company«, rekao mi je jednom prilikom: „Na važne poslovne sastanke uvijek idem podzemnom željeznicom. Možda i nije osobito otmjeno, možda ću na sastanak doći s kaputom na kojem će nedostajati gumb ili dva izgubljeni negdje u gužvi, ali je sigurno da ću na sastanak stići točno u sekundu. Krenem li automobilom, nikad ne znam hoću li negdje naletjeti na prometni čep i ostati »zarobljen« na pola puta. Željeznice su točne u sekundu, one nikad ne kasne!“
Moramo reći da je mreža podzemnih i nadzemnih željeznica u Japanu poseban svijet u kojem možete mnogo toga doživjeti i vidjeti, u kojem se, kao možda rijetko gdje, ogleda niz značajki japanske kulture i svakodnevice i koga ne smije propustiti nitko tko želi doista upoznati Japan onakav kakav Japan doista jeste. Možete se, umjesto željeznicom, voziti udobnim autobusima u kojima ćete uvijek naći mjesto za sjedenje, u kojima je zrak uvijek svjež, a temperatura ugodna. Možete se, ako vam je do kašnjenja i skupoće, voziti taksijem kroz gusti tokijski promet gledajući kako vozač u bijelim rukavicama mirno i bez uzrujavanja podnosi i najveću gužvu (a jedina mu je muka što njegov GPS savršeno prepoznaje nazive svih mogućih ulica, osim one u koju biste vi željeli ići). Možete si priuštiti i vožnju kojeg od famoznih super-brzih vlakova serije „Hikari“ što juri brzinom katkada i većom od 300 km na sat… Ali će ipak podzemna željeznica ostati vaše osnovno prijevozno sredstvo, sviđalo vam se ono iii ne. I vaš veliki učitelj u predmetu kojeg bismo mogli nazvati „svakodnevni Japan kakav on doista jeste“.
Moram priznati da sam se tokom svojih boravaka u Japanu dobrano navozio gotovo svim linijama na svim mogućim vlakovima što voze ispod, iznad i posred Tokija, vidio sam mnogo toga zanimljivog, doživio svakojakih zgoda, iznervirao se i nasmijao…
Recimo ipak na kraju da vam u tom svijetu japanskog metroa, kad jednom upoznate gotovo sve što od suvremenog Japana možete upoznati i vidjeti, na kraju ipak svega toga pomalo bude preko glave. Jer, tek vozeći se podzemnom željeznicom čovjek konačno shvati da se nalazi u jednoj od najgušće naseljenih zemalja svijeta i u najnapučenijem od svih napučenih gradova Japana. Kamo god krenuli, u bilo koje doba dana noći, uvijek ćete biti samo dio jedne nepregledne rijeke ljudi koja se slijeva u metro ili iz njega izlazi. Uvijek će vas netko gurati, ili ćete vi nekoga gurati (i jedini je spas što u zemlji doista najpristojnijih manira ponašanja ne postoji pravilo da se morate ispričavati ako u vlaku nekome stanete na nogu mu otkinete dugme na kaputu). Guranje u podzemnoj je, naime, dio prihvaćene svakodnevice s kojom se Japanac pomirio i mada sam bezbroj puta u vlaku čuo ono uobičajeno kukanje, pogotovo ljeti »Uh, što je vruće«, nikad nisam čuo da bi netko rekao »Joj, kakva gužva«.