U Japan, kroz Sibir 1974. godine…

Ovaj prikaz putovanja trans-sibirskom željeznicom preko beskraja tadašnjeg Sovjetskog saveza, dio je članka o putovanju jednog mladog zaljubljenika u judo sport na specijalizaciju u Japan.
Kompletan članak otvorite ovdje, a na ovoj stranici pročitajte kako je izgledalo putovanje kroz sibirski beskraj…

Piše: Vlatko Mišković

Najviše kod starih mrzim onu poštapalicu „Joj, kad sam ja bio mlad…“, pa onda dosadne priče sa zajedničkim nazivnikom u stilu „ne znate vi kako je to teško nekad bilo“.
Pa ipak, u današnje doba, kad pod jabukom u svom vrtu na laptopu možete rezervirati karte za barem osam raznih vrsti prijevoza do Tokija, teško je vjerovati da je u „ono vrijeme“ (riječ je o ljetu Gospodnjemu 1974) mnogo toga doista bilo prilično drukčije. Pogotovo ako za avion niste imali novaca pa ste krenuli rutom: Zagreb – Moskva – Habarovsk – Nahotka – Tokyo pri čemu je trasa kroz tadašnji SSSR bila vlakom, ostalo brodom.
Nigdje u Jugoslaviji niste mogli kupiti kartu za sibirsku željeznicu. Samo do Moskve. Tamo se trebalo snalaziti za dalje, do Sibira i Japana. Što se u početku činilo sasvim ok, jer na njihovom Glavnom kolodvoru postoji šalter na kojem piše „Tickets to Japan“. Problemi počinju kad shvatite da babuška na šalteru ne govori ni jedan strani jezik, a kad napokon pronađete prevoditelja, dotični vam objasni da na tom šalteru pojma nemaju ni o kakvim kartama za Japan. Ipak, nekako se na kraju ipak nađete u vlaku transsibirske željeznice, što znači da vas samo desetak dana truckanja dijeli od grada Habarovska na samom istoku tadašnjeg Sovjetskog saveza, gdje hvatate vezu za luku Nahodku, pa brod za Tokyo.
Ali, polako…! Daleko je Tokyo. Tek ste u Moskvi i vlak kreće put Habarovska, no u tom trenutku još ne znate da vam je u džepu karta do Habarovska, ali ne i viza za Habarovsk. Da su vam u Moskvi uz kartu zaboravili dati vizu shvatite tek nakon 10 dana i otprilike isto toliko tisuća kilometara na carini u Habarovsku. Srećom, službenik na šalteru zna engleski. Divota. Pa vam na savršenom engleskom kaže da se po vizu morate vratiti u Moskvu. Tu sam negdje, valjda od stresa dobio amneziju i da se ubijem ne mogu se sjetiti kako je taj problem na kraju bio riješen, no četiri dana kasnije japanski carinik držao je u ruci moju putovnicu, gledao moju japansku vizu i dokumente o upisu u Kodokan International Division. Pa onda, nikad to neću zaboraviti, ponosno pokazao na svoje smrvljeno uho, pa stavio prst na vrh nosa (Japanci nikad ne stavljaju prst na prsa, nego na nos) i ponosno rekao „I am also judoka. Roku Dan! Wellcome to Japan“ Instinktivno sam se ukočio u stavu „mirno“ pred ovim nositeljem 6. dana, zahvalio na dobrodošlici i usput zločesto pomislio kakav je to „Roku Dan“ s tako izlomljenim uhom, mora da su ga prilično tukli. Kad sam, samo dvadeset dana nakon toga, sam sebi injekcijom punktirao krv iz natečenog uha, pokajao sam se zbog zločestih misli, no bilo je kasno.