U Japan, kroz Sibir 1974. godine…

Piše: Vlatko Mišković

Najviše kod starih ljudi mrzim onu poštapalicu „Joj, kad sam ja bio mlad…“, nakon čega slijede sve one dosadne priče sa zajedničkim nazivnikom u stilu „ne znate vi kako je to teško nekad bilo“.
Ali, za ilustraciju, evo kako je to bilo putovati u Japan daleke 1974, kad sam se ja na to odlučio. Već je sama odluka da se u ono vrijeme ide trenirati judo u Japanu bila na granici gluposti i ludosti, a najčešći razlozi mogli bi se sažeti u nekoliko karakterističnih upozorenja roditelja i dobronamjernih prijatelja:
„Jesi lud, ubit će te Japanci!“
„Sve su ti to tamo luđaci, kamikaze, samo čekaju da prebiju nekog stranca“
„Razboljet ćeš se od njihove hrane, ne možeš s normalne hrane prijeći na sirovu ribu i skakavce“
„Otkud ti lova, kako ćeš natrag bez love. I još k tome sav u gipsu?“
Ruku na srce, bilo je nešto istine u tim upozorenjima. Ne previše, ali ipak…
Trebalo je, zapravo, najprije riješiti problem: kako uopće stići do Japana.
U današnje doba, kad ležeći u sobi na kauču ili pod jabukom u svom vrtu na laptopu možete rezervirati karte za barem deset raznih načina prijevoza do Tokija, teško je vjerovati da je u „ono vrijeme“ (pazite, riječ je o ljetu gospodnjemu 1974) mnogo toga doista bilo prilično drukčije. Pogotovo ako za avion niste imali novaca pa ste, kao ja, krenuli vlakom i to sibirskom rutom: Zagreb – Moskva – Habarovsk – Nakhodka – Tokyo.

MUKE JEZIČNE BARIJERE U SSSR-u
Nigdje u tadašnjoj Jugoslaviji niste mogli kupiti kartu za sibirsku željeznicu. Samo do Moskve.
„A dalje?“ pitao sam djelatnike Inturista , jedine sovjetske putničke agencije u Jugoslaviji. Rekoše da to nije problem, jer ću u Moskvi bez teškoća kupiti kartu za trans-sibirsku željeznicu.
Sve se do Moskve takva opcija činila ok. Pogotovo ako još uzmete u obzir da na jednom od brojnih moskovskih željezničkih kolodvora zvanom Jaroslavski Vzal, ma što to značilo, postoji šalter s velikom tablom na kojoj piše čistim engleskim jezikom „Tickets to Japan“. Problemi počinju onog trenutka kad shvatite da na tom šalteru danima nema nikoga, a da djelatnici ostalih šaltera nisu u stanju reći kad će se netko uopće pojaviti. „Čovječe, nitko normalan ne ide u Japan vlakom“ rekoše mi neki Nijemci, turisti u Moskvi.
Onda se, nakon dugih dana čekanja, sreća ipak osmjehne, na šalteru osvane simpatična babuška i sve se čini ok… krenulo je napokon! No, najprije konstatirate da ona ne govori ni jedan strani jezik, a kad konačno pronađete prevoditelja, dotični vam objasni da babuška na šalteru „Tickets to Japan“ pojma nema ni o kakvim kartama za Japan.
Ipak, nekako sam se na kraju ipak našao u vlaku transsibirske željeznice, što znači da me je samo desetak dana truckanja dijelilo od Moskve do grada Habarovska na krajnjem istoku tadašnjeg Sovjetskog saveza, gdje biste trebali uhvatiti novi vlak; vezu za luku Nakhodku,  pa brod za Tokyo.

DAN ZA DANOM BESKRAJEM SIBIRA…
Sretni, dakle, u Moskvi ulazite u vlak i krećete put Habarovska, preko nepreglednog Sibira. Putovanje traje oko 10 dana, ali nakon svih onih problema oko karte, sretni ste da je sve počelo; ugodno se smjestite u spavaća kola i krenete…
Istini za volju, putovanje sibirskom željeznicom bio je izvanredan doživljaj, za preporučiti u svakom slučaju. Društvo u vlaku – međunarodno. Muški, ženske, babe, „komadi“, studenti, poslovnjaci, šverceri… svi mogući tipovi putnika. Svi smo ubrzo jedna velika obitelj, redaju se upoznavanja, sklapanje prijateljstava, pa onda tulumi, veselice i razna druženja. Dani prolaze brzo. Hrana u vlaku je … hm … različita, ovisno o poziciji vlaka. Odmah na početku, dan ili dva iza Moskve, dok su još skladišta bila puna, na jelovniku su bili odresci, pohanci, bifteci, pa čak i škampi. No kako smo zalazili dublje u Sibir, ponuda je bila sve siromašnija, pa je zadnja dva dana na jelovniku bilo samo jedno jedino jelo: boršč. Zdrava ruska juha, nema što, ukusna i dobro pripremljena … ali, čovječe! Tri puta dnevno!
No, što je tu je, moralo se nekako izdržati do Habarovska. Zapravo, u ono vrijeme, u Europi se govorilo da sibirska željeznica vozi do Vladivostoka, no to nije bilo tako. Vrlo brzo su mi objasnili da je Vladivostok zapravo „zatvoreni vojni grad“, u ona vremena posebno zabranjen za strance, pa je varijanta Habarovsk – Nakhodka jedina opcija putovanja do Japana.
Zanimljivo je da za sve vrijeme sibirskog putovanja pojma nisam imao da mi je u džepu bila karta do Habarovska, ali ne i – viza za Habarovsk. Koja je, naravno, bila obvezna. Srećom, službenik na šalteru viza u Habarovsku zna engleski. Divota. Pa mi na savršenom engleskom kaže da nema problema…
Jedino što se po vizu moram vratiti – u Moskvu!?
Tu sam negdje, valjda od stresa dobio amneziju i da se ubijem ne mogu se sjetiti kako je taj problem na kraju bio riješen, pa sam ipak na kraju nekako krenuo put Nakhodke s važećom vizom i to – kakvim vlakom!!! Divota jedna, nešto poput luksuznog Orient-expressa, starinski drveni interijer, divni odjeljci (ili „kupei“ kako smo to tada zvali), čak i predivne, savršeno čiste i uređene kupaonice između svaka dva odjeljka… Šteta što je putovanje trajalo samo dva dana.

JAPANSKI CARINIK S „JUDAŠKIM UHOM“
Od Nakhodke do Yokohame vozi luksuzni brod (tada se zvao “Bajkal“) na kojem ste svaki obrok naručivali unaprijed konobaru u savršenoj bijeloj uniformi (ne znaš pravo jel konobar ili prvi časnik palube!?), a uvečer je oba dana bio pravi otmjeni i luksuzni bal. Nešto poput Titanika, samo što nismo potonuli, nego sigurno uplovili u Tokijski zaljev i polako „navigali“ prema Yokohami, koja je tada nazivana „tokijskom lukom“, no zapravo je to već u ono vrijeme bio poseban veliki grad (praktički stopljen s Tokiom). Ta je „tokijska luka“ bila toliko velika da smo se od ulaza u luku do gata za pristajanje vozili nekih 5 sati.
Prije iskrcavanja, na brodu su osvanuli japanski policajci i carinici. Kolikogod ih je bilo lijepo vidjeti, jer je to značilo da je putovanju konačno došao kraj, ipak je nervoza bila prisutna. Naime, nakon svega onoga s kartom za Japan, pa vizom za Habarovsk, bojao sam se da li su i papiri za Japan u redu. Nikad neću zaboraviti; nakon kratkog policijskog pregleda, stajao sam ispred malog stola i velikog japanskog carinika; gorostasa od skoro dva metra visine i barem 120 kg. Čovječe, i da nije carinik, prepadneš ga se. Gledam ja njega i znojim se, gleda on moje papire nekako smrknut, gleda putovnicu, pa japansku vizu i na kraju dokumente o upisu na Kodokan Judo Institute
odnosno specijalni seminar za strance (International Division) što je zapravo bila osnova dobivanja japanske vize.
I napokon u jednom trenutku, nikada to neću zaboraviti, čovjek se diže, a na licu mu smiješak. Najprije bez riječi prstom pokaže na svoje uho i tada mi sve postaje jasno: tipično „zdrobljena“ ušna školja, toliko karakteristična za judaše, neka vrsta međunarodnog judaškog znaka za raspoznavanje. Pa potom stavlja prst na vrh nosa (Japanci, kad žele reći „ja“, nikad ne stavljaju prst na prsa, nego na vrh nosa) i ponosno na savršenom engleskom kaže:
„Gospodine Miškoviću, ja sam također judaš, crni pojas, šesti Dan. Želim Vam sreću, držite se!“. Instinktivno sam se ukočio u stavu „mirno“ pred ovim majstorom 6. dana (pa još k tome carinikom!), zahvalio na dobrodošlici i sretan zakoračio u toliko željeni Japan.
Moram, istina, priznati da sam na trenutak pomalo zločesto pomislio: Kakav je to majstor 6. Dana s tako izlomljenim uhom, mora da su ga prilično tukli. A tolika ljudina?!
No, samo dvadesetak dana nakon toga, sudbina ili sam Bog su me kaznili za zločeste misli. Vrlo brzo sam na treninzima zaradio gadno smrvljenu ušnu školjku pa je sve prijetilo da završi s deformiranim uhom – baš poput uha moga carinika – uhom kakvo se u krugovima stranaca u Japanu neslužbeno naziva „karfiol“ ili „cvjetača“, engl. culliflower. Kako bih spriječio totalnu degeneraciju uha, sam sebi sam injekcijom punktirao krv iz natečene ušne školjke (izdatak za liječnika nisam si financijski mogao priuštiti), a jedina utjeha bile su mi umirujuće riječi prijatelja, stranih judaša, koji su me uvjeravali da takvo uho ima u najmanju ruku svaki iole bolji judaš u Japanu. Nekako mi je to tada lijepo zvučalo, posebno ono „svaki iole bolji judaš“.
I tako sam, eto, ponosan, ušao u kategoriju „boljih“ judaša u Japanu.

Ostali članci o japanskom judu i treniranju s japanskim judašima  – iskustva i doživljaji  Vlatka Miškovića:
KAKO JE PRAVILNO REĆI: JUDO, ĐUDO ILI DŽUDO?
ZAŠTO SVAKI PRAVI JUDAŠ MORA OTIĆI U JAPAN

KODOKAN – HRAM JUDA
JUDAŠI, NA TRENINGU PAMET U GLAVU!
TRENINZI NA PLUS 40 I MINUS 10
GUŠENJE DO NESVJESTI, UŽAS!
DESET ZNAKOVA DA STE DEFINITIVNO PRESTARI ZA JUDO