Hachiko, pas za kojim je Japan plakao…

Mnogo je na svijetu predivnih priča o psima, njihovoj ljubavi beskrajnoj vjernosti prema čovjeku. Jedna od takvih je i istinita japanska storija o psu imenom Hachiko, koja je svojedobno doslovce rasplakala Japan, a kasnije nadahnula mnoge umjetnike, pisce i filmske velikane da ovog predivnog psa ovjekovječe u svojim djelima. Hachiko je doista bio jedinstven, a priča o njemu jedna je od najtužnijih koja je ikad ispričana o jednom psu.

NEVJEROJATNA PRIČA O VJERNOSTI I LJUBAVI

Prema podacima koji su do sada dostupni, mali se Hachiko okotio 1923. godine na jednoj farmi u blizini Tokya. Igrom okolnosti (detalji nisu poznati) slučajno ga je pronašao Hidesaburo Ueno (1872-1925), profesor agrikulture na Kraljevskom sveučilištu u Tokyu. Čini se da se u to vrijeme nitko posebno nije brinuo o Hachiku i profesor Ueno, poznat inače kao vrlo dobar i human čovjek, bez mnogo razmišljanja odlučio je udomiti simpatičnog psića.
Tako je Hachiko postao stanovnik Tokya … i tako je počela njihova jedinstvena priča.
Naime, jednoga dana Hachiko kao da je „odlučio“ pratiti profesora do željezničke stanice Shibuya odakle je kretao na posao. Preskočio je ogradu kuće i pratio profesora do stanice, a poslijepodne čekao njegov povratak.
Iz dana u dan, od 1924, njih su dvojica imali uvijek isti mali ritual; zajedno bi došli do stanice, profesor bi najprije kupio kartu, zatim pomilovao Hachika i ukrcao se u vlak, a Hachiko je ostao na stanici i satima čekao sve dok se profesor ne bi vratio kasnim poslijepodnevnim vlakom. S vremenom, zaposlenici i putnici na stanici zamijetili su simpatičnog psa koji je uvijek na istom mjestu čekao svog gospodara i Hachiko je ubrzo postao miljenik Shibuye. Svako malo netko bi zastao, dao mu po koju slasticu ili ga pomilovao. Sve je to trajalo godinama.
A onda je 21. svibnja 1925, tragična igra sudbine iznenada sve promijenila.
Profesoru je naglo pozlilo za katedrom, usred predavanja. Zapanjeni studenti pohitali su po liječnika, no bilo je kasno. Hidesaburo Ueno umro je od moždanog udara ni ne dočekavši dolazak liječnika. Brigu o Hachiku preuzeo je profesorov vrtlar, čovjek koji je Hachika poznavao od prvog dana dolaska u profesorovu kuću i koji ga je jako volio.
Iako je kod kuće imao svu njegu brižnog vrtlara i ostalih ukućana, Hachiko je neprekidno bio zaokupljen svojim preminulim gospodarom; kao da nije želio vjerovati što se dogodilo, kao da je i dalje gajio nadu u njegov povratak. Svakog popodneva, sve do svoje smrti dolazio je na stanicu Shibuya, na ono isto mjesto gdje je godinama čekao profesora Uena. Tamo bi legao i čekao. Kad bi vlak ušao u stanicu, Hachiko bi ustao i pozorno gledao putnike koji su izlazili tražeći pogledom svoga gospodara. Potom bi se tužan, ponovo vratio na svoje mjesto i ležao do slijedećeg dana…
I tako ukupno 9 godina, 9 mjeseci i 15 dana. Sve do 08. ožujka 1935, kada je uginuo.

HACHIKO OSTAJE KAO VJEČNA USPOMENA
Mnogi ljudi koji su poznavali Hachika i cijelu priču, a takvih je, vjeruje se, u ono vrijeme već bilo na tisuće, jednostavno nisu mogli vjerovati da je uginuo pas kojeg su toliko voljeli. Skupljali su se na stanici, molili i plakali istovremeno.
Hachiko je mumificiran i izložen i tokijskom Prirodoslovnom muzeju. No to nije bilo sve. Emotivni kakvi već jesu, Japanci su željeli učiniti još više…
– Hachiku su podigli brončani spomenik, točno na mjestu na kojem je toliko godina stajao i čekao svog profesora. Taj spomenik je i danas mjesto na koje Japanci rado dolaze i prisjećaju se svog ljubimca, a na Shibuya stanici to je kultno mjesto ljubavnih i sličnih sastanaka.
– Pored groba profesora Uenoa, podignuta je maketa Hachikove kućice, kako bi dvojica najboljih prijatelja vječno ostali zajedno.
– Stanovnici Shibuye čitavu su željezničku stanicu još dugo nakon njegove uginuća, ukrašavali njegovim likom, a stanični ulaz kojeg je koristio profesor Ueno i na kojem ga je Hachiku čekao i danas nosi Hachikovo ime.
– Željezničku liniju kojom je profesor putovao nazvali su „Hachiko line“ (u originalu „Hachiko sen“).
– Svake godine, na dan kada je Hachiko uginuo, održava se posebna svečanost posvećena ovom psu i profesoru Uenu.
– Ispred Kraljevskog sveučilišta na kojem je predavao Hidesaburo Ueno podignut je brončani spomenik koji prikazuje trenutak kada Hachiko, dočekavši silazak profesora s vlaka, veselo skače u naručje svog voljenog gospodara. Ova statua, smatraju mnogi Japanci, simbolizira ponovni susret dvaju prijatelja.

HACHIKOVA PASMINA AKITA-INU BILA JE NA PRAGU IZUMIRANJA

Danas, kad je Hachikova popularnost u Japanu nevjerojatna, jasno je da je posljednjih godina vrtoglavo poraslo i zanimanje za pasminu kojoj je Hachiko pripadao. Radi se o vrsti zvanoj akita ili na japanskom akita-inu (inu = pas). No nevjerojatan je podatak da je pasmina akita u „Hachikovo vrijeme“ bila gotovo na pragu izumiranja. Pouzdani dokumenti govore da je jedan bliski prijatelj profesora Uena, zainteresiran za akite, bio zaprepašten činjenicom da ih je u cijelom Japanu u to vrijeme bilo ukupno samo 30 (!?), pa je počeo niz akcija kako bi ovu divnu vrstu spasio od izumiranja. Njegovi napori urodili su plodom, a sve je naravno bilo potaknuto i pričom o Hachiku, pa je danas pasmina akita-inu ne samo spašena od izumiranja, nego je broj ovih pasa u vrtoglavom usponu. Uz japansku, službeno je registrirana i američka pasmina akita. Mnoge priče govore da su japanski uzgajivači akita pasa bilo toliko ponosni na svoje ljubimce, a istovremeno i toliko brižni, da ih prilikom prodaje Amerikancima nisu tek tako „isporučivali“, nego su ih isključivo osobno dostavljali kako bi se na licu mjesta uvjerili kome prodaju pse, u kakvu kuću ih daju i hoće li psi imati svu potrebnu skrb i njegu.

ZANIMLJIVI LINKOVI:
ČLANAK U NET.HR SA PUNO AUTENTIČNIH FOTOGRAFIJA
NAJBOLJI FILMOVI O PSIMA
UPOZNAJTE AKITE (OPŠIRNIJE O OVOJ PASMINI)
DA LI JE AKITA-INU PRAVI PAS ZA VAS?