Gejše, haiku, seks…

Ovo je stranica koja nas uvodi u zanimljiv svijet fenomena po kojima je Japan doista jedinstven u svijetu. Japan ima svoju povijest, ali povijest imaju i sve zemlje ovog svijeta, baš kao što sve zemlje imaju svoje sakralne građevine, spomenike, turističke ljepote…
Ipak, postoje posebnosti koje ima samo Japan. Na našem siteu prezentiramo najpoznatije od njih:

GEJŠA

Gejša je neosporno japanski fenomen o kojem se mnogo priča, ali o kojem se uglavnom malo toga zna…
… a i to malo je najčešće pogrešno.
U doslovnom prijevodu naziva svoje profesije gejša je „umjetnica“ i ona u velikoj mjeri to doista i jeste. Svaka gejša, naime, tijekom svog školovanja za ovu profesiju izučava tradicionalne japanske umjetnosti, sviranje na nekoliko glazbala (šamisen, bubanj, flautu…), treba znati plesati, pjevati, recitirati haiku pjesme, poznavati povijest japanske književnosti, ikebanu, te kaligrafiju  i čajnu ceremoniju. Ali, ona isto tako mora pratiti zbivanja u svjetskoj politici i ekonomiji, kako bi s klijentima mogla razgovarati i o suvremenim temama. (Kompletan članak)

 

 

BONSAI

Poznata je naklonost Japanaca prema prirodi, a ta se naklonost možda najbolje odražava u tri njihova fenomena; aranžiranju cvijeća (ikebana),   obožavanju trešnjina cvijeta i umjetnosti uzgoja i obrade malih stabala (bonsai). Tradicija bonsaija, stara više od dvije tisuće godina, ne samo da je još živa u Japanu, nego postupno osvaja i druge zemlje svijeta. Suština ove umjetnosti, rođenoj na davnoj tradiciji uređenja minijaturnih vrtova u samo jednoj „sobnoj“ posudi. Uostalom, sam termin bonsai u doslovnom prijevodu znači „stabalce u posudi“.  Suština ove umjetnosti očituje se u posebnoj obradi određenih biljaka kako bi nalikovale na „pravo drvo“, ali u minijaturnom obliku, katkada visine tek par desetaka centimetara. (Kompletan članak)

 

IKEBANA

Uz bonsai i obožavanje trešnjinog cvijeta, ikebana je vjerojatno najstarija i u svijetu najpoznatija manifestacija iskazivanja ljubavi prema prirodi toliko karakteristična za Japance. Suština ove umjetnosti – koja je mnogo više od običnog „aranžiranja cvijeća“ – proizlazi iz dubokog filozofskog shvaćanja odnosa čovjeka, prirode i zapravo cjelokupne filozofije života toliko karakterističnog za Japance. Iako su korijeni ikebane daleki, raznoliki i katkada višeznačni, u dubini svega leži upravo težnja za postizanjem istinskog sklada čovjeka i prirode.
Zapadni svijet kao da još nije otkrio taj sklad. Ili se zapadnjačko poimanje odnosa čovjeka i prirode još uvijek ne odražava u odnosu prema cvijeću.
Barem ne onako kao u Japanu… (Kompletan članak)

 

ČAJNA CEREMONIJA
Jedna od najljepših tekovina drevne japanske kulture, još tamo iz „samurajskih vremena“, dakle prije cca 500 godina, čajna ceremonija je jedinstven mali obred kuhanja, posluživanja i pijenja čaja, koji u velikoj mjeri nadilazi ono što bi se u običnom životu nazivalo „konzumacijom čaja“. Već i sam ambijent u kojem se događa ovaj jedinstveni obred upućuje na njegovu duboku simboliku i bezvremensku vrijednost.Čajna ceremonija, nekada rezervirana samo za bogatu aristokraciju, odiše duhom davnih vremena, posebnom filozofijom života. Zapadnjacima nikad do kraja shvatljiva, premda opisana u brojnim knjigama, a danas oživotvorena na internetskim portalima. (Kompletan članak)

 

HAIKU POEZIJA – SAVRŠENSTVO MINIJATURE

Haiku poezija smatra se najkraćim oblikom poezije na svijetu. Za razliku od kićenog zapadnjačkog pjesništva, kojim se pjesme natrpavaju obiljem fraza, izričaja, figura i još koječega … pa se u tom obilju ekspresije, kako reče jedan teoretičar, katkada ne vidi suština … japanski pjesnik koristi minimalan broj riječi složenih u najjednostavniju moguću kratku pjesmu u kojoj svatko može naći odraz svoga života. (Kompletan članak)

 

ORIGAMI

Tužna istinita priča o japanskoj djevojčici Sadako Sasaki koja je u dobi od 2 godine bila ozračena u eksploziji atomske bombe bačene na Hiroshimu, a koja je preminula u jutro 25. listopada 1955, možda je prva  svijetu skrenula pozornost na drevnu japansku umjetnost oblikovanja jednostavnih komada papira u nevjerojatno lijepe oblike ptica, cvjetova, životinja i sl.
Danas je origami sve popularniji u cijelom svijetu, a Internet i tisuće video priloga omogućili su da praktički svatko može svladati osnove ove umjetnosti. Osim toga, origami je, osobito posljednjih godina, u velikoj mjeri prerastao okvire umjetnosti postajući dio suvremene svjetske filozofije, ali i vrhunske znanosti. (Kompletan članak)

KALIGRAFIJA

Kaligrafija je specifična umjetnost Dalekog Istoka nastala prije više od tri tisuće godina, a u Japanskoj je kulturi živa od 7. stoljeća poslije Krista. Izvorno, kaligrafija (grčki kaligraphia, od kalos=lijepo i graphein=pisati) je umjetnost lijepog pisanja rukom uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje. Japanski termini za kaligrafiju su shodo (書道) ili shūji (習字). Oba u slobodnom prijevodu imaju jednostavno značenje: „način pisanja“. Za kaligrafiju Istoka općenito, još od prvih njezinih početaka, bitno je reći da je to nešto mnogo dublje, spontanije i složenije od obične tehnike lijepog pisanja. Nije stoga čudno da se kaligrafija uči u posebnim razredima osnovne i više srednje škole i da mnogi roditelji rado upisuju djecu u takve razrede. (Kompletan članak)

AMA – DJEVOJKE MORA

Nazivaju ih „Djevojkama mora“, a bave se gotovo 2.000 godina starim zanatom – ronjenjem u potrazi za školjkama bisernicama. Ima među njima i muškaraca, ali jako malo. Riječ je o vrlo napornom i iscrpljujućem poslu, kojeg otežava činjenica da se, čak ni u moderna vremena, za ronjenje ne koristi nikakva oprema, osim možda naočala za lakše gledanje pod vodom i pronalaženje školjki. (Kompletan članak)

 

 

JAVNA KUPATILA

Nevjerojatna je činjenica da do sredine 20. stoljeća u većini japanskih kuća nije bilo kupaonice, a i danas mnoge četvrti malih kućica, čak i u najvećim japanskim gradovima, nemaju kupaonicu. Obzirom da su Japanci iznimno čist narod, koji nadasve drži do osobne higijene, povijest je stvorila javna kupatila (tzv „sento“) koja su rješavala problem redovitog kupanja tamo gdje kuće nisu imale kupaonice. Danas, s porastom standarda i sve većim brojem stanova koji imaju kupaonicu, broj javnih kupatila opada, a ona koja su se zadržala duguju to s jedne strane vezanosti Japana za sve što je dio tisućljetne tradicije, a s druge činjenici da su kupatila i danas mjesta za susret s prijateljima iz kvarta, za malo ugodnog razgovora na kraju napornog dana, ukratko: za ugodno fizičko i psihičko opuštanje… (Kompletan članak)

 

JAPANSKI BONTON

„Tokoro kawareba, shina kawaru“ japanska je inačica naše poslovice „Druga zemlja, drugi običaji“ (U doslovnom prijevodu „Ako se razlikuju mjesta, razlikuju se i običaji“). Kad je Japan u pitanju, doista postoje mnogi suvremeni važeći običaji, posebno oni iz „dnevnog bontona“, koji su jedinstveni u svijetu, a koje je dobro poznavati kako pred Japancima ne biste ispali totalno neodgojeni, pa čak i uvrijedili svoje domaćine. Primjerice, u svaku kadu na svijetu možete sjesti, uživati u toploj vodi, pa se lijepo nasapunati i oprati. U Japanu biste, međutim, jako uvrijedili svog domaćina kad biste se u njegovoj kadi tako ponašali?! Nadalje, važno je znati kako dati i primiti poklon, što pri tome reći i kako se ponašati itd…itd … (Kompletan članak)

 

 

 

SUMO

Sumo je danas medijski daleko najpopularniji od svih tradicionalnih japanskih sportova iako se njime bavi mnogo manje Japanaca nego, recimo, judom ili kendom (koji su dio obvezne školske nastave tjelesnog odgoja). Gorostasni sumo borci, čija težina često doseže i preko 200 kn, u očima prosječnog Japanca imaju status „polubogova“, a svako njihovo pojavljivanje u javnosti prava je medijska senzacija.
Manje je poznato da je život tih „polubogova“, osobito u početku karijere – dok još nisu dosegnuli status zvijezda i „velikih šampiona“ – vrlo težak. Pogotovo u najranijoj fazi kada mladi budući sumo borci još imaju status „kohaija“  (u slobodnom prijevodu „pripravnika“) i kao takvi nerijetko trpe iznimno surove metode koje vladaju u sumo svijetu.  (Kompletan članak)

 

KENDO – BESMRTNI DUH SAMURAJA
Tradicija mačevanja u Japanu seže stoljećima unazad. Iako su samurajska vremena davno prošla, duh ovih drevnih ponosnih ratnika još uvijek živi u svakom Japancu, a jedan od načina oživotvorenja toga duha svakako je sport kendo.
Zahvaljujući činjenici da je, baš kao judo, početkom pedesetih godina kendo postao obavezan u svim školama, danas u prosjeku svaki drugi Japanac barata osnovnim tehnikama ove vještine, a širom Japana postoje stotine tisuća klubova i nekoliko milijuna članova. Kendo, običavaju reći Japanci, nije samo sport. Kendo je život. Njegovi principi načela su života. (Kompletan članak)

 

 

KYUDO – TRADICIJA DUGA 2.500 GODINA

Tradicionalno streličarstvo, kyudo, uz kendo svakako je jedan od najpopularnijih sportova Japana iz reda onih koje povezuje drevna samurajska tradicija. Gađanje mete lukom i strijelom kakve su koristili samuraji, uz poštivanje tradicionalne odjeće i rituala tijekom treninga i (posebno) natjecanja, vraća nam duh davnih vremena od prije nekoliko stoljeća… Počeci kyudoa datiraju od prije 2.500 godina. Izvod svega je borilačka vještina „kyujutsu“ (u prijevodu: umjetnost streličarstva) koju su do savršenstva razvili japanski samuraji iz feudalnog razdoblja Japana. Kendo je jedan od načina da ojačate svoje tijelo i svoj duh, reći će poklonici ovog sporta. Suvremeno sportski aspekt ove vještine modificirani je oblik tradicionalnog mačevanja sabljama (katanama) u kojem se pobjeđuje pogađanjem neke od osam vitalnih točaka, na tijelu protivnika. (Kompletan članak)

 

KYUDO – SAVRŠENSTVO MIRA I KONCENTRACIJE

Za početak svakako treba reći ono najvažnije: kyudo nije streličarstvo! Naime, pravi zaljubljenici kyudo vještine zamjerit će vam ako njihov sport nazovete jednostavno streličarstvom, mada ćete u svakom rječniku riječ kyudo naći prevedenu upravo tako. Japanci će vam, međutim, prije bilo kakvih opisa luka i ostale opreme, tehnike odapinjanja strelice itd, najprije objasniti kako je za kyudo prvenstveno potrebna snaga duha, pričat će vam dugo o koncentraciji, miru itd…
Odlučite li se baviti kyudom, prvi problem predstavljat će ne tako jeftina oprema bez koje je ovaj sport nezamisliv. Običnim se streličarstvom, kažu Japanci, možete baviti odjeveni kako vam drago, no nikome ne pada na pamet zapinjati kyudo luk u trapericama; morate biti dolično odjeveni… (Kompletan članak)

 

HRANA
Japanske delicije osvajaju Zapad!
Nekada smo, po nazivu, znali samo za jelo zvano „sukiyaki“, ponajviše zbog davne istoimene pjesme japanske zvijezde Kyu Sakamotoa, koja zapravo nema baš nikakve veze s ovim tradicionalnim japanskim jelom (opširnie o tome pročitajte u članku “Sukiyaki”: Nevjerojatna priča o jednoj ljubavnoj pjesmi”). Načuli smo još ponešto i o tome da Japanci jedu rižu i sirovu ribu… i to je uglavnom bilo sve.
Danas već u svim većim hrvatskim gradovima postoje japanski restorani ili prodavaonice japanske hrane, a na našim jelovnicima sve se češće nađu japanske delicije. Ipak, japanska će kuhinja u svom kompletnom bogatom opusu, još dugo ostati ne samo tajna, nego i nedostižan san mnogih svjetskih kuhara koji pokušavaju proniknuti u njezinu suštinu. (Kompletan članak)

JAPANSKA TRADICIONALNA JELA

Japanska jela bogatstvo su okusa, mirisa, boja … i onog neponovljivog duha Japana koji zrači iz svake delicije „zemlje izlazećeg sunca“. No, ono što je možda najvažnije: većina japanskih jela su vrlo hranjiva, bogata dragocjenim hranjivim sastojcima, laka za probavu i – ne debljaju. Uostalom, Japan je zemlja u kojoj je vrlo mali postotak pretilih ljudi, a tu činjenicu treba – uz veliku japansku naklonost sportu i zdravom životu – svakako pripisati i njihovoj prehrani. Stoga ne dvojimo da u Hrvatskoj postoji zanimanje za japansku tradicionalnu kuhinju i da će ove stranice uskoro biti još bolja i bogatije sadržajima … i okusima, svakako! Za sada, upoznajte se s najpoznatijim brendovima japanske kuhinje!  (Kompletan članak)