Treninzi na plus 40 i minus 10

MASAHIKO KIMURA

Piše: Vlatko Mišković

„Duh uvijek mora biti jači od tijela“ drevna je maksima među japanskim judašima koju je, vjeruje se, prvi izrekao utemeljitelj juda, Jigoro Kano, a smisao je jasan: snagom volje morate nadvladati umor, bol i sve ono neugodno tijekom treninga ili sportske borbe.
Druga jedna izreka kaže da trening mora biti pakao kako bi sportska borba, u usporedbi s mukama treninga, bila nešto lagano i bezbolno.
No, mene je ipak najviše dojmila treća misao koja glasi: „Beskoristan je svaki trening na kojem bar u jednom trenutku ne pomisliš da ćeš umrijeti.“ Izrekao je to prije gotovo osam desetljeća legendarni Masahiko Kimura, kojeg mnogi u Japanu smatraju najvećim judašem svih vremena i svih podneblja. U čitavoj je svojoj borilačkoj karijeri izgubio tek 4 borbe, što se može uspoređivati samo s fantastičnim rekordom Yasuhira Yamashite, koji je nepobijeđen bio 9 godina. Kimurin zapanjujući uspjeh objašnjavaju njegovim fanatičnim režimom treninga. Na vrhuncu svoje karijere, primjerice, u to je spadalo tisuću sklekova i devet sati vježbanja na dan, uz rad s utezima i njegov osebujan izum – „trening s otporom“ – tijekom kojeg je gurao i vukao teške balvane.
Duh Kimure živi i danas u svakom japanskom judašu (poznata je izreka „Prije Kimure nitko, poslije Kimure nitko“), baš kao i princip ekstremno oštrih, katkada i vrlo surovih treninga.

PADANJE U NESVIJEST OD VRUĆINE
U svrhu čeličenja duha i tijela, japanski judo čuva jednu tradiciju od 1884. godine, koju čine dva posebna oblika treninga, svaki na svoj način jedinstven.
Prvi se naziva „shochu geiko“, što u prijevodu znači trening tijekom najtoplijih dana ljeta, a drugi „kan geiko“, treniranje u najhladnijem dijelu zime. Nekada su oba ova ciklusa treninga trajala po mjesec dana, no u novije vrijeme skraćeni su na 10 dana. Ali i to je, vjerujte, više nego dovoljno da normalan čovjek gotovo poludi(!)
Prvi „shochu geiko“, ljetni trening, doživio sam na Kodokanu još tamo davne 1975. godine, no do dana današnjega ništa se nije promijenilo. Taj osebujni tjedan „čeličenja na vrućini“ tempira se i danas kao i prije 15 desetljeća, uvijek u najtoplijem dijelu dana u 15.00 popodne. I za divno čudo treninzi su vrlo dobro posjećeni. Primjerice, na ljetnom okupljanju 2018. godine (od 11. do 21. srpnja), bilo je 300 sudionika oba spola, svih dobnih skupina.
Teško je opisati koliko je teško trenirati po takvoj vrućini, dok se asfalt vani topi od dnevne žege, a u dvorani se osjećate kao u ogromnoj pećnici. Čovjek se znoji čak i dok mirno sjedi, a tijekom intenzivnog treninga gubi se kilogram težine u 10-15 minuta?! Totalni kolaps i padanje u nesvijest dogodi se u pravilu jednom ili dvojici judaša svakoga dana. Zato je u dvorani uvijek spremna liječnička ekipa za priskočiti u pomoć.
Moram zlobno konstatirati kako se na Kodokanu – tijekom zime – u vrijeme kad sam ja stanovao na njegovom 7 katu, redovito događalo da neki od radijatora u sobama ili dvoranama ne radi. Ali, u tjednu kad je na redu „ljetno čeličenje“, svi radijatori rade savršeno s potenciometrom na „max“.

LEDENI PAKAO RANOM ZOROM U 05.30
Kodokan također održava i tradiciju redovitih jezivo hladnih, zimskih treninga, „kan geiko“, tijekom 10 dana u siječnju, s početkom u 05.30 u jutro, pri širom otvorenim vratima i prozorima, tako da je temperatura u dvorani praktički jednaka vanjskoj i katkada se spušta do minus 10 stupnjeva.

I judašice prolaze najteže treninge, ali zato su i rezultati vrhunski. Na slici je AI SHISHIME, svjetska prvakinja 2017.  (Photo by David Finch/Getty Images)

Zimski trening na Kodokanu ipak ima jednu bitnu prednost u odnosu na zimske treninge mnogih fakultetskih momčadi; na tatamiju ne puše vjetar obzirom da se sve ipak odvija u dvorani velikog betonskog zdanja. Osjeća se priličan propuh, no onog pravog vjetra nema. Za razliku, recimo, od zimskog treninga u dvoranama nekih fakultetskih momčadi čija je dvorana sa sve 4 strane od vanjskog svijeta odvojena samo laganim „šiber-vratima“ od bambusa. Kad ih se sve otvori, na strunjači se osjećate kao na vjetrometini neke ledene sibirske stepe! (ako ste recimo gledali „Doktor Živago … pa ono sa saonicama u beskraju snijega i leda … e, to je to!)
„Kan geiko“, ne rezultira padanjem u nesvijest, nego nezamislivim bolovima, posebno u promrzlim prstima i ušima, te bolnim osjećajem probadanja u grudnom košu i plućima. Trening počinje borbom u parteru, a nastavlja se u stojećem stavu, a za sve to se vrijeme – doslovce – ono „sibirsko inje“ hvata po rubovima tatamija.
Uz vježbanje na Kodokanu, zimski trening sam upoznao u dvoranama momčadi s Nihon i Tokyo sveučilišta. Glede zime, razlike nije bilo, smrzavaš se podjednako u obje dvorane. No, postoje ipak dvije bitne razlike. Momčad Nihon Sveučilišta ima neusporedivo oštrije treninge, što u prijevodu znači da dobivaš više batina, a smrznute uši, prsti i cijelo tijelo čine da se bolovi potenciraju do neizdrživosti. Dečki s Tokyo Sveučilišta (već sam o tome pisao u posebnom članku “Gušenje do nesvijesti, užas!”) ne tuku tako grubo, jer su u pitanju „dobra djeca“, odlikaši koji se pripremaju da jednoga dana preuzmu vodeće pozicije japanske političke scene i vrhunskih multinacionalnih kompanija, ali imaju nešto drugo: tradiciju da nakon treninga slijedi kupanje u obližnjem jezeru!!! Ili u najmanju ruku tuširanje pod hladnim tuševima.
(Moram priznati da sam prvi puta u jezero skočio čvrsto uvjeren da ću unutar idućih tjedan dana ležati negdje polumrtav s teškom upalom pluća, no za divno čudo nisam se čak ni prehladio. I mogu još dodati da se od tada redovito tuširam hladnom vodom i kupam u moru pri 13-14 stupnjeva, čak u ožujku i studenome, a rezultat svega je da praktički ne znam što su to prehlade, viroze i sl)
No da zaključimo priču o zimskom i ljetnom treningu…
Mnogi pitaju koji je od njih neugodniji? Općenito govoreći, za većinu je to zimski trening, mada i jedan i drugi imaju svoje bolne točke.
No imaju i nešto zajedničko:
I na jednom i na drugom se barem deset puta zapitate „Bože, što sve to meni treba?!“.

PRIČE O JAPANSKOM JUDU I JEDINSTVENIM ISKUSTVIMA TRENIRANJA S JAPANSKIM JUDAŠIMA
Zanimaju li vas članci u kojima Vlatko Mišković opisuje svoja iskustva treniranja s japanskim judašima i još mnogo toga vezanog uz (japaski) judo, evo…
  PRIČE (ČLANCI) O JAPANSKOM JUDU