Judo u Japanu: Pakleni treninzi i nezaboravna iskustva

Umjesto uvoda:
Deset razloga zašto svaki ozbiljan judaš mora otići u Japan

Autor: Vlatko Mišković

Kažu pametniji od mene, uvod u svaki članak mora biti bombastičan! Mora odmah privući čitatelja, zainteresirati ga za članak. Nisam baš neki pobornik senzacionalističkih uvoda i suvišne dramatike, ali hajde, ako se baš mora, počnimo ovu priču ovako…
U Japanu ćete najbolje provjeriti svoje granice. Vidjeti, recimo, možete li ljeti trenirati u dvorani na plus 40 stupnjeva ili u siječnju na otvorenom pri minus 10? Kako podnosite nesvjesticu kod gušenja kada predaja ne znači i prekid zahvata? Možete li preživjeti „redaljku“ od 10 boraca kada već nakon trećega mislite da ćete se srušiti, a nakon sedmoga poželite umrijeti i prekinuti si muke..?
Toliko za uvod, idemo sada ozbiljnije.
Ovaj članak pisan je kao prilog knjizi „Povijest juda u Hrvatskoj“. Obzirom da je do sada tek nekoliko hrvatskih judaša imalo priliku duže vrijeme boraviti u Japanu, autori knjige smatrali su da bi bilo zanimljivo kad bih svoja dvogodišnja iskustva boravka na Kodokan Judo Institutu u Tokiju, pretočio u nekoliko stranica teksta.
„Za početak – rekoše mi – napiši nešto u smislu „zašto bi svaki ozbiljan judaš trebao posjetiti Japan.“
Počinjem, dakle, članak kako mi rekoše. Iako, da budem iskren, objašnjavati judašima zašto bi trebali otići u Japan jednako je bezvezno kao i studentima indologije objašnjavati zašto bi bilo dobro posjetiti Indiju.
No, ako treba, ok.

Evo ukratko deset razloga zašto biste, ako ste iole ozbiljnije zakoračili u svijet judo sporta, trebali svakako posjetiti Japan…
1.
Vidjeti apsolutno prvenstvo Japana
Nema judaša kojega neće  proći trnci kad se, uz tutanj ogromnog bubnja, 32 najbolja borca Japana pojave na svečanom uvodnom mimohodu impozantne Budokan dvorane. A da ne govorimo o turniru na originalnom tatamiju, pravoj trsci, bez plastike, baš kao u Kanovo doba.
2.
Osjetiti duh Istoka
Sve dok ne doživite neopisivu ljepotu trešnjinog cvijeta, neodoljivu snagu jednostavnosti haiku poezije ili veličanstveni mir drevnih hramova, nećete u potpunosti moći shvatiti dubinu filozofije koja je inspirirala i naš sport.
3.
Upoznati Japan u njegovoj cjelovitosti
Ne idete u Japan samo da biste po povratku nekoga zagušili primjenjujući malo poznati yoko-sankaku ili negdje u kafiću pričali o gejšama (koje zapravo nikad niste pravo ni vidjeli). Japan treba upoznati u njegovoj dubini … no o tome više u tekstu.
4.
Shvatiti da postoje i drukčiji pogledi na život
Da, recimo, vrijeđanje i svađe nisu načini rješavanja problema, da postoji podneblje u kojem ljudi ne znaju što je psovka, da je smiješak neizostavni dio svih aktivnosti i životnih situacija. I još mnogo toga.
5.
Naučiti puno o sebi samima
Upoznati granice svojih mogućnosti. Vidjeti, recimo, koliko dugo možete trčati pješčanom plažom po najvećem popodnevnom suncu prije nego padnete u nesvijest..? Koliko minuta randorija možete izdržati protiv dvostruko jačeg suparnika, koji vas „razbija“ testirajući vašu snagu volje? Uz koliko se stotina stepenica možete popeti maksimalnom brzinom prije nego vas grčevi zaustave?
6.
Doživjeti ono čemu inače nikad ne biste vjerovali
Niti ja nisam vjerovao kako je, u godinama pune natjecateljske snage, moguće biti tek igračka u borbi s nekim čičicom od 65 godina. Ili da se slijepi judaš može boriti u regularnim natjecanjima.
7.
Poželjeti oženiti se i vječno ostati
Mora se i to spomenuti, nije sve u filozofiji i trešnjama. Nepisano pravilo kaže da 98 posto stranaca prvoga dana nepokolebljivo odluči ostati i oženiti se u Japanu. Druga statistika kaže da od tih 98 posto, samo 0,07 posto to i učini, ali to je već neka druga priča.
8.
Jesti delicije o kakvima niste ni sanjali
Prvi šok bio mi je kad sam shvatio da mnogi djelatnici tadašnje Jugoslavenske ambasade u pravilu jedu grah i konzerve iz asortimana gotovih jela tvornice „20 novembar“ koje su donijeli iz domovine, umjesto da se prepuste fantaziji raskoši japanske kuhinje. Bože, oprosti im, nisu znali što čine…
9.
Otkriti nevjerojatnu lepezu običaja
Načudit ćete se prizoru da žena muškarcu nosi kovčeg, doživjeti da vas pozovu na večeru, ali to ne znači da uvijek možete i doći, a dogodit će vam se da vam iskusni  judaš kaže kako će vas nešto naučiti, a zatim vas u randoriju prebije namrtvo i pritom vas ne nauči ništa.
10.
Zaživjeti 22. stoljeće
Povijest kaže da su Japanci koristili kupališta od mramora u vrijeme kad su Europljani još jeli prstima, a ja kažem da sam karaoke fenomen upoznao u Tokiju otprilike 30 godina prije nego ga je upoznao Zapad. O kompjuterima da i ne govorimo…

Putovanje sibirskom željeznicom

Najviše kod starih mrzim onu poštapalicu „Joj, kad sam ja bio mlad…“, pa onda dosadne priče sa zajedničkim nazivnikom u stilu „ne znate vi kako je to teško nekad bilo“.
Pa ipak, u današnje doba, kad pod jabukom u svom vrtu na laptopu možete rezervirati karte za barem osam raznih vrsti prijevoza do Tokija, teško je vjerovati da je u „ono vrijeme“ (riječ je o sredini sedamdesetih prošlog stoljeća) mnogo toga doista bilo prilično drukčije. Pogotovo ako za avion niste imali novaca pa ste krenuli rutom: Zagreb – Moskva – Habarovsk – Nahotka – Tokyo pri čemu je trasa kroz tadašnji SSSR bila vlakom, ostalo brodom.
Nigdje u Jugoslaviji niste mogli kupiti kartu za sibirsku željeznicu. Samo do Moskve. Tamo se trebalo snalaziti za dalje, do Sibira i Japana. Što se u početku činilo sasvim ok, jer na njihovom Glavnom kolodvoru postoji šalter na kojem piše „Tickets to Japan“. Problemi počinju kad shvatite da babuška na šalteru ne govori ni jedan strani jezik, a kad napokon pronađete prevoditelja, dotični vam objasni da na tom šalteru pojma nemaju ni o kakvim kartama za Japan. Ipak, nekako se na kraju ipak nađete u vlaku transsibirske željeznice, što znači da vas samo desetak dana truckanja dijeli od grada Habarovska na samom istoku tadašnjeg Sovjetskog saveza, gdje hvatate vezu za luku Nahodku, pa brod za Tokyo.
Ali, polako…! Daleko je Tokyo. Tek ste u Moskvi i vlak kreće put Habarovska, no u tom trenutku još ne znate da vam je u džepu karta do Habarovska, ali ne i viza za Habarovsk. Da su vam u Moskvi uz kartu zaboravili dati vizu shvatite tek nakon 10 dana i otprilike isto toliko tisuća kilometara na carini u Habarovsku. Srećom, službenik na šalteru zna engleski. Divota. Pa vam na savršenom engleskom kaže da se po vizu morate vratiti u Moskvu. Tu sam negdje, valjda od stresa dobio amneziju i da se ubijem ne mogu se sjetiti kako je taj problem na kraju bio riješen, no četiri dana kasnije japanski carinik držao je u ruci moju putovnicu, gledao moju japansku vizu i dokumente o upisu u Kodokan International Division. Pa onda, nikad to neću zaboraviti, ponosno pokazao na svoje smrvljeno uho, pa stavio prst na vrh nosa (Japanci nikad ne stavljaju prst na prsa, nego na nos) i ponosno rekao „I am also judoka. Roku Dan! Wellcome to Japan“ Instinktivno sam se ukočio u stavu „mirno“ pred ovim nositeljem 6. dana, zahvalio na dobrodošlici i usput zločesto pomislio kakav je to „Roku Dan“ s tako izlomljenim uhom, mora da su ga prilično tukli. Kad sam, samo dvadeset dana nakon toga, sam sebi injekcijom punktirao krv iz natečenog uha, pokajao sam se zbog zločestih misli, no bilo je kasno.

Kodokan: hram juda

Zapravo, o Kodokanu je bespotrebno pisati na ovim stranicama, jer sve o tom hramu juda, sagrađenom 1882. na inicijativu Jigoro Kana, možete naći na internetskoj stranici http://www.kodokan.org/.  Ono, međutim, što vam nikakav internetski site ne može dočarati, jeste duh koji vlada pod svodovima njegovih prostora, bezbrojnih soba najrazličitije namjene, dvorana, izložbenih salona… Duh davnih Kanovih vremena, duh zajedništva sa svim judašima ovoga svijeta kojeg osjetite u susretima na njegovim hodnicima i dvoranama, onaj istinski i neponovljivi duh juda kao filozofije života i postojanja. Duh koji se ne mijenja već koro stoljeće i po, baš kao što vidim da je i adresa ona ista (1-16-30 Kasuga, Bunkyo-ku) kao i 1974. kad sam prvi puta prošao kroz njegova vrata. Usput rečeno, ta su vrata bila godinama zaključana za svjetskog prvaka, Nizozemca Willhelma Rusku, samo zato što je, objasnili su mi Japanci, za dobar honorar „osramotio kimono“ nastupom na nekim kečerskim turnirima.
Da li se nešto u toj strogoći etike danas promijenilo, ne znam. Tada je to bilo tako.
Srce „Instituta za traženje putova“ kako je Kodokan nazvao Kano (što je i doslovni prijevod njegova naziva), veliki je „dojo“, dimenzija cca 100×30 metara (vjerojatno su i točne dimenzije negdje na internetu). Njega pohode svi. Tu dolaze mališani s bijelom pojasevima, osnovci i srednjoškolci (judo je, uz kendo, jedan od obveznih predmeta u školama), pa brojni rekreativci svih vrsta (od bivših šampiona do bezimenih zaljubljenika u kimono), te stranci sa svih kontinenata i svih mogućih ciljeva i motiva (od onih koji žele postati istinski majstori, preko šminkera kojima je najvažnije slikati se ispred Kanove biste na ulazu, pa do sumnjivih tipova kojima je upis u knjigu dolazaka uvjet za produženje turističke vize). Na tisućama tatamija glavnog dojoa srest ćete i sjedokose legende davnih slavnih vremena, ali i aktualne prvake. Nikada neću zaboraviti susret s Fumiom Sasaharom, dvostrukim svjetskim prvakom, koji je protutnjao svjetskim prvenstvima u Ciudad Mexicu (1969) i Ludwigshafenu (1971) pomevši sve protivnike iponima u prvim minutama borbi. Ne znam ni sam kako sam skupio hrabrosti pitati ga da mi pokaže tu njegovu „rotacijsku uchi-matu“ od koje je u ono vrijeme strahovao svijet poluteške kategorije. Nasmiješio se, pozvao bez puno oklijevanja jednog „ukea“ i detaljno mi demonstrirao sve što me zanimalo.
I to je, vidite, duh Kodokana. Nema malih i velikih, „važnih“ i „beznačajnih“. Postoje samo – judaši. Baš kao što je to definirao Kano jednostavnim aksiomom „Međusobna suradnja i zajednički napredak“ otprilike stotinu godina prije nego sam ja sreo Sasaharu.
Sama od sebe, kao usporedba, nameće mi se sličica s jednog davnog „Kupa Jadrana“; mladi francuski teškaš Jacques Rolland vrlo vješto (zapravo savršeno podmuklo) izvodio nekakvu varijantu uchi mate s posebnim gardom kojim je praktički trzajem prilikom ulaska lomio lijevu ruku protivnika. Kad sam ga pitao da mi pokaže kako to izvodi, trener Jean Luc Rouge samo je zarežao prema momku „No!“
Toliko o razlici u pristupima.
Na Kodokanu sam jednom prilikom slučajno upoznao jednog Japanca, krupnog, simpatičnog i nadasve pristojnog stokilaša, tada studenta prve godine, za kojeg su govorili da će biti nepobjediv u dekadi koja dolazi. Zaboravio sam brzo njegovo ime, ali pamtim da me uvijek pozdravljao s poštovanjem, mada je bio barem dvadeset puta jači i bolji od mene. Jedan stranac mi je objasnio. „On zna da je bolji od tebe, ali on još nije prvak svoje zemlje, a ti jesi. I on to cijeni. Osim toga, stariji si od njega, a ovo je zemlja u kojoj poštuju starije“.
Tek godinu dana kasnije saznao sam da je moj japanski gorostasni poznanik bio Yasuhiro Yamashita, koji je doista izrastao u jednog od najvećih svjetskih boraca svih vremena (jedno olimpijsko zlato, pet zlata na svjetskim prvenstvima, 9 titula apsolutnog prvaka Japana i neponovljiv niz od 203 pobjede, bez poraza tijekom punih 8 godina!)
Glavni dojo Kodokana mjesto je gdje redovito gostuju sve momčadi i vrhunski pojedinci Japana, dolazeći povremeno odmjeriti snage u neobveznim zajedničkim treninzima i slobodnim borbama. Prilika vam je to za randory s bilo kime koga odaberete; dovoljno je doći, stati kraj njega (pazite, ne nasuprot njemu, nego pokraj njega, rame do ramena), lagano se pokloniti i … to je to. Poziv za randory u pravilu se ne odbija. Naravno, ovaj bonton ima i svoju nezgodnu stranu: nikad ne znate tko će stati kraj vas i nakloniti vam se. A kad vam se nakloni, onda je kasno za isprike. Nikad neću zaboraviti paniku na licima stranaca i rekreativaca jednog kišnog popodneva kad su si međusobno šapatom panično pronosili kratku poruku „Došao je Nichidai“. U prvi trenutak pojma nisam imao otkud tolika panika, niti što je ili tko je taj Nichidai. No, brzo sam shvatio da ona tiha poruka u prijevodu značilo otprilike sljedeće: „Došle su zvijeri iz momčadi Nichidai sveučilišta, surovi su i opasni, najradije bi ubili sve živo, posebno strance.“
Za utjehu, ima i boljih varijanti. Kad dođe, recimo, momčad uglednog Tokijskog sveučilišta, vrhunske edukacijske ustanove koja školuje kadrove za rukovodeće pozicije u politici i multinacionalnim kompanijama. To su u pravilu „dobra djeca“, odlični studenti, humani i čovjekoljubivi. Randory s njima garantira ugodnih i kulturnih 5 minuta. Nesreća je jedino u tome što puno uče i rijetko dolaze na Kodokan. Posjeti momaka s Nichidaja puno su češći.

U zvjerinjaku Nichidaija

Zanimljiva je priča vezana upravo uz zvijeri s Nichidaija. (odmah napominjem: ovo „zvijeri“ shvatite u onom karakterističnom „judaškom značenju“, nipošto kao nešto uvredljivo). Da sam bio pametan i da sam mogao, možda bi ih i izbjegao, no nisam bio pametan. I nisam mogao. S Nichidaija je, naime, bio trener Hideji Sakuma, koji je godinu dana trenirao judaše Mladosti i bilo bi krajnje nepristojno odbiti njegov prijedlog da barem jednom ne treniram s dečkima iz njegove bivše momčadi.
„Bez brige, ja ću im reći da si moj učenik, bit će dobri prema tebi“ umirio me Sakuma. Nažalost, kako u lošim filmovima i u životu to obično biva, nekom čudnom igrom okolnosti do „zvijeri“ u dojou Nichidaja nikad nije stigla poruka „Pazi, ovaj stranac što danas dolazi, učenik je gospodina Sakume, lijepo s njim!“.
Pa se dogodilo ono što se dogodilo…
Krenulo je s onom „redaljkom“ spomenutom negdje u uvodu. Natjerali su me na sedam ili osam randoyja bez odmora, valjda je to neki običaj, nikad nisam saznao. Čak u početku i nije bilo loše, prva dvojica bili su neki klinci s prve godine (naš 1. Dan u pravilu je jači od njihovog 1. Dana, jer ga uglavnom dobivaju već u srednjoj školi) pa sam se na neki način i proslavio s nekoliko ipona. I usput se umorio, naravno. I problemu su počeli s jačim dečkima, a kod sedmog mi se već ozbiljno činilo da će me iz ove dvorane iznijeti s nogama naprijed.
Pravi se pakao, međutim, dogodio na kraju treninga, u parteru kad sam shvatio da u ovoj dvorani ne vrijedi pravilo predaje kod gušenja. Stvar ide do kraja, do nesvijesti i pjene na ustima. A kad otvorite oči, prvo osjetite da vas znalački šamaraju i privode svijesti, a zatim ugledate nasmijana lica i čujete umirujuće riječi „Sve je ok, malo si spavao“.
Na kraju, da priča ipak bude kompletna, moram spomenuti kako sam u dečkima s Nichidaija kasnije stekao dobre prijatelje i u pravom smislu osjetio što znači biti dio velike svjetske judaške obitelji. Prilikom mog drugog posjeta Japanu pronašli su mi i kompletno (besplatno) opremili sobicu u kojoj sam stanovao.
Igrom okolnosti upoznao sam u toj dvorani još jednog velikana svjetskog tatamija, teškaša Sumio Endoa. Premda velika zvijezda (olimpijjski i dvostruki svjetski prvak), znajući slučajno da sam trenirao s operiranim koljenom, prilikom svakog susreta nije propuštao brižno upitati: „Kako koljeno?“. Pa dodati nešto kao „Budi bez brige, bit će sve ok…“ Japanska kurtoazija, reći će netko, no ja bih rekao: japanska pristojnost. I ono drugo, što sam već spomenuo, neponovljivi duh japasnkog juda u kojem ona Kanova „međusobna suradnja i zajednički napredak“ nije tek prazna fraza.

Treninzi na plus 40 i minus 10

„Duh uvijek mora nadvladati tijelo“ drevna je japanska maksima među judašima još od Kanova vremena, a smisao je jasan: snagom volje morate nadvladati umor, bol i sve ono neugodno tijekom trening i borbe. Druga jedna maksima kaže da trening mora biti pakao kako bi sportska borba, u usporedbi s tim, bila nešto lagano i lijepo.
U tom cilju, želeći čeličiti duh i tijelo, većina japanskih momčadi dugo je čuvala tradiciju ljetnih treninga u neizdrživoj vrućini radijatorom zagrijanih dvorana u najtoplijim danima srpnja oko 15.00 popodne kad se asfalt vani topi od dnevne žege, kao i jezivo hladnih treninga u siječnju, oko 06.00 u jutro, u dvorani otvorenih vrata i prozora ili pod nadstrešnicom u dvorištu.
Ono prvo osjetio sam na Kodokanu. Tjedan „čeličenja na vrućini“ tempira se nepogrešivo točno, kao da im neki njihov Sijerković ili Vakula definira najtopliji tjedan najtoplijeg mjeseca u godini, pa još k tome u najtoplijem dijelu dana. Moram zlobno konstatirati kako se zimi na Kodokanu u ona vremena sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća redovito događalo da neki od radijatora u sobama ili dvoranama ne radi, ali u tjednu kad je na redu „ljetno čeličenje“, svi radijatori rade savršeno s potenciometrom na „max“. Čovjek se znoji čak i dok mirno sjedi u dvorani, a tijekom aktivnoga treninga gubi se kilogram težine u 10-15 minuta?! Totalni kolaps i padanje u nesvijest dogodi se u pravilu jednom ili dvojici judaša svakoga dana.
Zimski trening ne rezultira padanjem u nesvijest, nego nezamislivim bolovima, posebno u promrzlim prstima i ušima, te neugodnim i bolnim osjećajem u plućima. Sve počinje borbom u parteru, a nastavlja u stojećem stavu dok se inje hvata po rubovima tatamija.
Općenito govoreći, većini judaša zimski je trening neugodniji, mada će većina reći da i jedan i drugi imaju svoje bolne točke, a jedino im je zajedničko da se barem tri puta u minuti očajno pitate „Što sve to meni treba“.

Deset savjeta ako krećete za Japan

Moguće je da ste zainteresirani za odlazak u Japan. Zbog juda, opće naobrazbe, posla, Japanki i tko zna kojeg još razloga. U svakom slučaju, nije naodmet pročitati prije odlaska donjih deset savjeta.
1.
Naučite malo japanskog
Naučite ponešto japanskog jezika. Mnogo ćete se lakše snaći i puno će Vas više cijeniti. Ako ništa drugo, naučite barem najosnovnije:
– Ono u čemu trenirate nije „kimono“ nego „judogi“.
– Na odlasku iz dvorane ne kaže se „sayonara“, nego „đa mata“ („Sayonara“ je nešto kao „zbogom“ i koristi se kod dužih rastanaka, dok je „đa mata“ poput našeg „Bog, vidimo se…“).
– Svakako naučite frazu „Kodokan wa doko des ka?“ (Gdje je Kodokan) koja će Vam pomoći kad se izgubite u beskrajnom mogu tokijskih ulica ili mreži podzemnih željeznica što će vam se, kolkogod pazili, prije ili kasnije dogoditi.
– Pazite, u japanskom ima dosta sličnih riječi, ali potpuno različitog značenja, pa zapamtite barem jedno: Kabuki-za je tradicionalno japansko kazalište, a Kabuki-cho nešto posve drugo; kvart crvenih lampiona u Tokiju.
2.
Ne odlazite u Japan bez poklona
Obvezno sobom ponesite najmanje dvadesetak različitih darova iz Hrvatske. Darivanje je drevni običaj u Japanu i naći ćete se u nugodnoj situaciji kad Vam netko nešto pokloni, a nemate mu čime uzvratiti. S druge strane, Japanac će Vam svakakao uzvratiti poklonom na dobiveni poklon, pa se investicija u darove uvijek višestruko isplati.
Mala napomena iz bontoma: Nikad (ali doista nikad!) ne otvarajte poklon kojeg dobijete u prisustvu onoga tko vam ga je dao. A kad predajete poklon, nikad (ali doista nikad!) nemojte ga hvaliti (na pr. „Ovo vam je najbolja domaća rakija iz hrvatske!“), nego recite nešto jednostavno u smislu da je to tek sasvim mali i skroman poklon.
3.
Japanski judaši nisu „mali i vižljasti“
Odagnajte tu zabludu dok nije kasno!!!
Za razliku od prosječnog Japanca na ulici, u judaškim dvoranama srest ćete svakojake samo ne male i sitne momke. Čak bih se kladio da je više onih iznad 80 kn, viših od 180 cm.
A ako i nađete nekog od 160 cm visine, nemate razloga puno se veseliti; možete se kladiti da će biti jednako toliko širok u ramenima.
4.
Vizitka je obvezna
Prvo: ispast ćete krajnje primitivni ako prilikom upoznavanja ne možete sugovorniku dati svoju posjetnicu.
Drugo i ne manje važno: ispast ćete jednako primitivni ako dobivenu vizitku odmah spremite u džep uz kratko i kurtoazno „Thank You“.
Ne! Prije spremanja u džep, u nazočnosti svog novog poznanika, pažljivo i polako pročitajte kompletan sadržaj posjetnice i značajno kimnite glavom kod svakog podatka, posebno kod naziva njegove tvrtke i pozicije u hijerarhiji tvrtke. Konkretno, kad pročitate, recimo, „Honda“, značajno kimnite glavom i ponovite s divljenjem „Aahaaa, Honda, oh yes…“, pa onda jednako značajno kimnite glavom kad pročitajte da je dotični sales manager u Hondi i ponovite s ushitom „Sales manager! Fantastic, oooh“.
5.
Pripremite sa na japanska jela
Ukratko, Japanci jedu sve što leti, raste i hoda po četiri velika japanska otoka i još tko zna koliko malih. Katkada ćete se iznenaditi (kad vam, recimo, serviraju srdele u rastopljenom šećeru“), koji puta ćete samo za ljubav domaćina silom pojesti sirovu hobotnicu, ali vas uvjeravam da ćete u pravilu jesti vrlo ukusna i maštovito spravljena jela.
Napomena 1:
Ako u ribljem restoranu na tanjuru dobijete cvijet maslačka, svakako ga pojedite, jer je to neka vrsta prevencije protiv mogućih želučanih tegoba za slučaj da riba baš nije savršeno svježa.
Napomena 2:
Ako u vegetarijanskom restoranu uz jelo dobijete i zeleni list, nemojte ga odmah pojesti (kao ja u početku). Često je u pitanju samo dekoracija od plastike?!
6.
Može se ponešto i zaraditi
U jednoj od najskupljih zemalja svijeta, nije zgorega pokušati naći neki honorarni poslić.
Dobra vijest je: uz malo snalažljivosti, može Vam se otvoriti čitava lepeza mogućnosti za dodatnu zaradu, posebno ako znate barem malo japanski.
Loša vijest je: budete li uhvaćeni u takvom poslu, slijedi deportacija iz Japana ako nemate odgovarajuću radnu vizu.
Pogodnost: Ako ste visok, plavokos, pa još k tome i žensko, pa još k tome s velikim grudima… otvaraju Vam se neslućene mogućnosti brojnih većih ili manjih uloga u filmovima, trebate se samo prijaviti u neku od agencija za statiste. Ja baš nisam imao sreće, u većini agencija rekli su mi otprilike: „Sorry, niste ni visok, ni plav, ni osobito lijep, ne vjerujemo da ćete dobiti neke zapaženije role.“ Otprilike je tako i bilo. Uglavnom sam glumio likove  koji u filmovima ne moraju biti lijepi: policajce, Amerikance i (čak sedam puta) mrtvace.
7.
Ne zaboravite drevni običaj klanjanja
Pri susretima, rastancima ili upoznavanjima, ne žurite odmah s „nehigijenskim i barbarskim“ zapadnjačkim običajem rukovanja, premda ga danas već uvelike prihvaća većina Japanaca. Umjesto toga, polako se i mirno naklonite.
Važno:
Ako je sugovornik na višem rangu od Vas, ni za živu glavu nemojte se uspraviti prije njega, a ako je niži po statusu, on će svakako pričekati da se vi prvi uspravite. Zaboravite li to, ostat ćete obojica sagnuti nekoliko sati čekajući jedan drugoga da se prvi uspravi.
8.
Ne želite li poginuti zapamtite: u Japanu se vozi lijevom stranom!
Godišnje u Japanu prema nekim statistikama smrtno stradava gotovo stotinu pješaka – u pravilu stranaca – iz jednog jedinog razloga: neoprezno prelaze cestu gledajući automatski najprije ulijevo.
9.
Birajte doba godine za posjet Tokiju
Najbolje vrijeme: rano proljeće i jesen.
Lošija varijanta: zima
Najlošija varijanta: lipanj i početak srpnja (sezona neprekidnih kiša)
Lošija od najlošije varijante: srpanj i kolovoz, kada se živa u termometru danju kreće oko 35, a noću „pada“ na 28.
10.
Ne planirajte noć s gejšama
Zaboravite sve što ste o gejšama pročitali u romantičnim knjigama ili gledali u osrednjim filmovima. Gejša je u Japanu institucija, dostupna samo bogatašima ranga vlasnika multinacionalne kompanije. Za utjehu, međutim, ostaju vam mnoge jeftinije i dostupnije varijante.
Savjet: Uz već spomenuti Kabuki-cho, pođite u četvrt Asakusa gdje se sve nudi po vrlo poboljnim cijenama, pa i seks.
Dodatni savjet: Dobro zapamtite ime: Asakusa. Ako ga pomiješate sa Akasaka, naći ćete se u jednoj od najskupljih četvrti Tokija.