Gušenje do nesvijesti, užas!

Piše: Vlatko Mišković

Za uvod u ovu priču bit ću slobodan posuditi jedan dio iz članka “Kodokan – hram juda“:

(Photo by David Finch/Getty Images)

Nema stranca koji je vježbao judo u Japanu, a da barem nekoliko puta nije trenirao na Kodokanu. Jer, Kodokan je svjetski i japanski hram juda. Njega pohode svi… Dolaze stari judaši, katkada i čičice od 90 godina, ali i mališani s bijelom pojasevima, osnovci i srednjoškolci (judo je, u alternaciji s kendom, jedan od obveznih predmeta u japanskim školama), pa brojni rekreativci svih vrsta, bivši šampioni, ali i bezimeni zaljubljenici u judo. Tu su i stranci sa svih kontinenata i svih mogućih ciljeva i motiva; ozbiljni aktivni natjecatelji, koji žele postati istinski majstori, šminkeri kojima je najvažnije slikati se ispred Kanove biste na ulazu, pa čak i razni sumnjivi tipovi kojima je upis u Kodokanovu knjigu dolazaka uvjet za produženje vize, a zapravo se u Japanu bave tko zna kakvim sumnjivim poslovima… Primjerice, upoznao sam tamo simpatičnog 74-godišnjeg Engleza, koji je prije svakog sparinga suparnika najljubaznije zamolio „Molim vas, gospodine, pokušajte se samnom boriti tako da na kraju ostanem živ“, a redovit je na treninzima bio i ljepuškasti Čileanac Ponse, koji je izgledom podsjećao na romantičnog pjesnika, a zapravo je bio pripadnik specijalnih policijskih odreda zloglasnog diktatora Augusta Pinocheta.
Zanimljivo društvo, kažem vam, u svakom pogledu…!
Glavni dojo Kodokana mjesto je gdje redovito gostuju sve momčadi i vrhunski pojedinci Japana, dolazeći povremeno odmjeriti snage u neobveznim zajedničkim treninzima i slobodnim borbama. Prilika vam je to za randori s bilo kime koga odaberete; dovoljno je doći, stati kraj njega (pazite, ne nasuprot njemu, nego pokraj njega, rame uz rame), lagano se pokloniti i … to je to. Poziv za randori u pravilu se ne odbija. Naravno, ovaj bonton ima i svoju nezgodnu stranu: nikad ne znate tko će stati kraj vas i nakloniti vam se. A kad vam se nakloni, onda je kasno za bilo kakvo izmotavanje. Morate prihvatiti borbu, pa što vam Bog da. Ostaje vam samo nadati se da dotičnog prije treninga kod kuće nije, recimo, iznervirala žena ili mu policajac naplatio kaznu za nepropisno parkiranje ispred Kodokana.
Ima još jedna zanimljiva situacija s kojom treba upoznati neupućene prije nego bude kasno. Često će vas, naime, na sparing pozvati protivnik očito jači i bolji od vas, ali će prilikom klanjanja pristojno reći neku frazu, otprilike: „Idemo se boriti, naučit ću vas malo…“
Tko bi takvom pozivu odolio?!
Nažalost, najčešće dotični samo „ubije Boga u vama“, a potom se zahvali na randoriju i ode nekome drugome, a da vas nije naučio baš ništa (osim što vas je prebio). I dok zbunjeni pokušavate doći k sebi, gledate Vašeg nesuđenog učitelja kako već bira nekog novog stranca kojeg će „učiti“…
S vremenom, međutim, naučite s kim se dobro boriti a s kim ne, naučite razlikovati opasne od bezopasnih, naučite koje fakultetske momčadi imaju u svojim redovima „fine momke“ s kojima se može raditi „kulturan randori“, a koga je bolje izbjegavati…

PORUKA STRAHA: „FUCK, DOŠAO JE NICHIDAI“
Pamtim tako jedno kišno popodne, kad se među strancima u glavnom dojou Kodokana šapatom počela pronositi važna obavijest, zapravo poruka od samo četiri riječi:
„Fuck, došao je Nichidai“.
U početku sam razumio jedino ono „Fuck“, ali pojma nisam imao otkud tolika panika, niti što je (ili tko je?) taj – Nichidai.
No, brzo sam shvatio da je ona tiha poruka u prijevodu značila otprilike sljedeće: „Došli su dečki iz momčadi Nihon Sveučilišta (skraćeno Nichidai), grubi su i opasni, njihov je trening zvjerski surov, a na Kodokanu bi najradije ubili sve živo, posebno strance.“
I dok si rekao „keks“, u glavnom dojou Kodokana nije više bilo niti jednog stranca…!!! Ili barem ne stranca zdravog i spremnog za randori.

 

DA SAM BIO PAMETAN … ALI NISAM!
Osobno sam imao čast iz prve ruke, u njihovoj vlastitoj dvorani, upoznati te „zvijeri“ s Nichidaija. Odmah napominjem: ovo „zvijeri“ shvatite u karakterističnom pozitivnom judaškom kontekstu, nipošto kao nešto uvredljivo. Da sam bio pametan i da sam mogao, možda bih i izbjegao njihove treninge…
… no nisam bio pametan. I nisam mogao.
S Nichidaija je, naime, bio trener Hideji Sakuma, moj dobar prijatelj, judo trener i svojedobno jedan od vrhunskih japanskih natjecatelja (kapetan momčadi Istočnog Japana u tradicionalnom susretu sa selekcijom Zapadnog Japana). Sakuma je dvije godine proveo u Zagrebu trenirajući judaše AJK Mladosti i praktički smo svakodnevno bili zajedno. Bilo bi krajnje nepristojno odbiti njegov prijedlog da povremeno treniram s dečkima iz njegove bivše momčadi.
„Bez brige, ja ću im reći da si moj učenik, bit će dobri prema tebi“ umirio me Sakuma, znajući dobro kakvih batina dobivaju oni rijetki stranci koji su se u ona vremena (sedamdesetih godina prošlog stoljeća) drznuli pojaviti u dvorani Nichidaija. Ne znam da li je tako i danas, a ne znam ni da li su svi stranci prošli ono što sam ja prošao na svom prvom treningu. Zapravo nije bilo puno stranaca s kojima bih o tome mogao razgovarati, jer je svaki razgovor završavao prije nego je i započeo konstatacijom: “Trenirati na Nichidaiju, ma daj, budi pametan čovječe…¨!”
No da se vratim na temu. Dakle, umiren riječima moga trenera da mi se na Nichidaiju neće dogoditi ništa strašno, pošao sam na svoj prvi trening sa „Sakuminim dečkima“ u tokijskoj četvrti Ekoda, kojih sat i po vremena vožnje od centra grada i razvikane Ginze.
Izlazeći iz podzemne željeznice na stanici Ekoda, međutim, nisam znao da nekom čudnom igrom okolnosti do „zvijeri“ u dojou Nichidaja nikad nije stigla poruka „Pazi, ovaj stranac što danas dolazi, učenik je gospodina Sakume, lijepo s njim!“.
Pa se dogodilo ono što se dogodilo…
No, idemo redom.

POPULARNI DEČKI IZ KVARTA
Tražeći dvoranu po Ekodi brzo sam se uvjerio da su malo prije spomenute „zvijeri“ dakle momci s Nichidaija, zapravo vrlo omiljeni i svima dragi „dečki iz kvarta“. Jedan mi se čičica hvalio kako u njegovom malom obiteljskom dućanu redovito kupuju povrće, a simpatična konobarica kafića „Fuji“ (neke statistike govore da se svako treće poduzeće u Japanu zove Fuji!) s ponosom mi je rekla kako „Cho San“ (gospodin Cho) redovito poslije treninga tu dođe na pivo. Kasnije sam shvatio da je „Cho“ zapravo naziv od milja za svjetskog prvaka Chonosuke Takagija, koji je potekao na Nichidaiju, a kasnije godinama bio jedan od trenera Tokijske policije. Nažalost, umro je od srčanog udara u 68. godini, no za svoga je života bio neizmjerno poštovan kao natjecatelj i iznimno dobar čovjek.
Inače, momci iz Nichidaija, kao uostalom i gotovo sve momčadi japanskih sveučilišta, trenirali su daleko od glavne velebne zgrade fakulteta, u karakterističnom zdanju koje se naziva „gashiku-jo“, u pojednostavljenom prijevodu: mjesto za treniranje. Bila je to (u ono vrijeme 1974) prilično trošna drvena jednokatnica s dvoranom, kuhinjom i toaletnim prostorijama u prizemlju, a spavaonicama na katu. Članovi praktički svih fakultetskih judo momčadi Japana u takvim zdanjima besplatno stanuju, uče, hrane se i treniraju (najčešće 2-3 puta dnevno). Sami si kuhaju, sami peru odjeću i kimona ili točnije: za to su zaduženi oni najmlađi (dečki s prve fakultetske godine). Tako je to u Japanu. Što si stariji, to ti je život ugodniji i komotniji, ali dok si najmlađi, sve je to katkada bliže paklu nego privlačnom sportskom životu.
Svaki je „gashiku-jo“ u pravilu otvoren svima onima koji žele, kao gosti, biti na treningu. Pa tako i strancima. No, stranci su, kako već rekoh, u ono vrijeme kad sam ja povremeno odlazio u pakao Nichidaija (1974-1975) uredno izbjegavali momčad iz Ekode. Zapravo, u toj sam dvorani bio na svega nekoliko treninga, jer su se njihovi termini poklapali s mojim obveznim terminima na Kodokanu (“international Division Class”) kojima sam morao nazočiti kako bih svakih 6 mjeseci mogao produžavati svoju sportsku vizu. I kad sam se već poveselio da sam na taj način “ne svojom krivicom” elegantno izbjegao “zvjerinjak zvan Ekoda”, trener Sakuma mi je poručio da je razgovarao s glavnim trenerom Kimurom i za mene “ishodio povlasticu” da se priključim borbenim treninzima Nichidaija svaki puta kad dođu na Kodokan, te u policijskoj dvorani smještenoj u tokijskoj četvrti Bunkyo-ku, nedaleko Kodokana. A ko za vraga, dečki s Ekode svako malo su dolazili sijati strah na Kodokanu, a još češće su gostovali kod “policajaca” u četvrti Bunkyo-ku.
No, da se vratim na onaj svoj slavni prvi trening na Ekodi…

ČINILO MI SE DA ĆU UMRIJETI…

Japanski sustav: ubitačnim treninzima do ovakvih pobjeda na natjecanjima!  (Photo by David Finch/Getty Images)

Sve je zapravo od prvog trenutka nalikovalo na situacije iz filmova „totalne katastrofe“. Rekoh već, ona Sakumina poruka „Pazite dečki… itd“ nije toga dana stigla do Nichidaija. Kad sam to shvatio, već je bilo kasno. Nije se više moglo natrag.
Krenulo je, kako to obično biva s novajlijama po nekom valjda stoljetnom običaju na Nichidaiju, borbom sa sedam protivnika zaredom, bez odmora. Sjećam se da čak u početku i nije bilo tako loše, jer su prvi suparnici bili momci s prve i druge fakultetske godine, koje sam relativno lako pobijedio. Da budem iskren i bez neke lažne skromnosti, a prije svega radi razbijanja zablude kako su „svi japanski judaši „strašno jaki i opasni“, naglašavam da su hrvatski nositelji crnog pojasa 1. Dana, a pogotovo državni prvaci, u principu jači od nositelja japanskog 1. Dana (kojeg većina dobiva već u srednjoj školi). Ja sam u to vrijeme već iza sebe imao osvojena dva naslova pojedinačnog prvaka tadašnje Jugoslavije i 6 titula s momčadi AJK Mladosti. Ukratko, lako sam izašao na kraj s nekoliko prvih protivnika, čak sam se na neki način i proslavio s 2-3 dobra ipona. I usput se umorio, naravno. Problemi su počeli s jačim dečkima; kod petog sam već nedvojbeno zaključio da je vrag odnio šalu, a kod sedmog sam bio siguran da će me iz ove dvorane iznijeti s nogama naprijed.
U takvim situacijama, nažalost, ne možete jednostavno stati i reći „Sorry, dečki, ja više ne mogu…“ Jer, značilo bi to definitivno gubljenje bilo kakvog vrijednog statusa i poštovanja stanovnika „gashiku-joa“ s Ekode. A to nikako nisam želio. Osim toga, u ovakvim se situacijama u čovjeku budi nekakva čudna kombinacija bijesa, inata i nacionalnog ponosa, kakva mi se nikad u životu ni prije ni poslije Nichidaija nije javila.
Pravi se pakao, međutim, dogodio u drugom dijelu treninga, kada su počele borbe u parteru i kad sam shvatio da u ovoj dvorani – ne vrijedi pravilo predaje kod gušenja. Nema onoga „potapšeš malo čovjeka po ramenu i on te pusti“ što vrijedi u svim judo dvoranama svijeta?! U dvorani Nichidaija u ono vrijeme gušenje se često izvodilo do kraja, do nesvijesti i pjene na ustima. A kad otvorite oči, prvo što osjetite jest da vas znalački šamaraju i privode svijesti, a zatim ugledate nasmijana lica i čujete umirujuće riječi „Sve je ok, malo si spavao i sanjao mamu i tatu u Americi“.
„Jebala vas Amerika!“ bilo je prvo što sam im htio reći, no nisam znao kako se to točno kaže na japanskom. A osim toga, nije bilo ni vremena. Trening teče, borba se nastavlja dalje, katkada do novog gušenja, nove nesvijesti i novog šamaranja…
(usput rečeno, ne znam što drugi judaši sanjaju kad ih zaguše; ja sam redovito sanjao neke ptičice koje su predivno cvrkutale)
Negdje sam kasnije pročitao da svake sekunde tijekom koje mozak ne dobiva kisik, umire nekoliko tisuća moždanih stanica. Bože moj, pitam se danas, koliko sam oglupavio tijekom svakog svoga treninga na Nichidaiju…!!!
Pokušao sam kasnije u nevezanim razgovorima s momcima iz Nichidaija saznati da li je doista gušenje do nesvijesti redovita praksa u ovoj momčadi, no nitko mi nikada to nije htio potvrditi. Kao što su nerado pričali i o nekim drugim detaljima… Pa mi se činilo da su u dvorani na Ekodi „dobri dečki iz kvarta“ na meni demonstrirali vrhunsku razinu sadizma u duhu tradicije Nichidaija. No već tog prvog dana, a pogotovo na treninzima idućih mjeseci, shvatio sam da u toj momčadi, slijedom duge tradicije karakteristične za praktički sve momčadi, svih fakulteta Japana, postoje još mnogo gore metode mučenja studenata prve i druge godine u svrhu „odgoja i čeličenja“.
No, o tome ne bih ovdje. Jer, priča nikako nije lijepa… Spomenuti mogu samo da se u japanskim novinama povremeno mogu pročitati tužne i tragične priče o momcima koji su gadno nastradali kao žrtve ovakvih sustava čeličenja. A da ima i drugih vidova nasilja potvrđuje i slučaj jednog od najvećih šampiona Japana, Haruki Uemure, svjetskog i olimpijskog pobjednika, kasnije nositelja crnog pojasa 9. Dana i predsjednika Kodokana, te predsjednika Japanske Judo Federacije, koji je morao odstupiti (ne jedini!) zbog optužbe za “zlostavljanje nekih reprezentativki”, što je u mnogim sredinama dugo bila javna tajna, a sve po ustaljenoj tradiciji da je “onima na višem rangu” mnogo toga dozvoljeno… (?!)

NA KRAJU SVEGA – DIVNO PRIJATELJSTVO
Moram za kraj ipak napomenuti kako sam u dečkima s Nichidaija kasnije stekao dobre prijatelje i u pravom smislu osjetio što znači biti dio jedne velike judaške obitelji. Ne samo da su me redovito u kafiću „Fuji“ častili pivom, nego su mi pomagali u svim prilikama kad mi je to bilo potrebno; kod kupnje judogija, snalaženja u tokijskom metrou, nabavke nekih bandaža za operirano koljeno itd. Prilikom mog drugog posjeta Japanu pronašli su mi i kompletno (besplatno) opremili sobicu u kojoj sam stanovao.

Foto: David Finch COPYRIGHT: David Finch & Judophotos.com

Sumio Endo                                 Foto: David Finch COPYRIGHT: David Finch & Judophotos.com

Igrom okolnosti upoznao sam u dvorani na Ekodi, uz Chonosuke Takagija, još jednog velikana svjetskog tatamija, teškaša Sumio Endoa. Premda velika zvijezda (olimpijski i dvostruki svjetski prvak), znajući slučajno da sam trenirao s operiranim koljenom, prilikom svakog susreta nije propuštao brižno upitati: „Kako koljeno?“. Pa dodati nešto kao „Budi bez brige, bit će sve ok… I ja sam imao problema s koljenom, a sada je sve dobro“. Japanska kurtoazija, reći će netko, no ja bih rekao: japanska pristojnost. I ono drugo, što sam već spomenuo, nevjerojatan istinski duh japanskog juda u kojem ona Kanova „međusobna suradnja i zajednički napredak“ nije tek prazna fraza. Sjećam se čak da smo Endo i ja imali i jedan randori. Nikad mi neće biti jasno zašto me pozvao na borbu i moram priznati da sam se prilično uplašio. Imao sam tada 70 kg, a Endo točno dvostruko više(!) i znao sam: padne li slučajno na mene nakon bacanja, polomit će mi rebra. Ne figurativno, nego doslovce! No, moj se strah pokazao apsolutno neopravdanim. Endo je randori odradio vrlo korektno. Niti u jednom trenutku nije bio grub (mislim grub više nego što je to normalno za jednog „Nichidajevca“!), ali nije radio ni onako ležerno i podcjenjivački. Sve u svemu, lijepa sportska uspomena (mada mi je i danas zapravo nejasno zašto je htio randori samnom?!).
Slično je bilo i sa svjetskim doprvakom u mojoj (polusrednjoj) kategoriji, Kazuo Yoshimurom, tada jednim od mlađih trenera Nichidaija. Iako nevjerojatno oštar, pa čak i sadistički grub prema članovima momčadi, Japancima, prema meni je bio vrlo korektan, bez suvišnih grubosti, ali i bez podcjenjivanja. Mada bi, ruku na srce, bilo prilično logično očekivati da će japanski prvak i svjetski vicešampion u polusrednjoj skupini svakako željeti svoju nadmoć pokazati jednom polusrednjašu iz tamo neke male europske zemlje.
Eto, takva su, ukratko ispričano, bila moja iskustva s Nichidaija, s momcima od kojih su strahovali strani judaši u Tokiju…a koji su se pokazali kao pravi sportaši, dobri dečki i izvanredni prijatelji.
Ok, treba priznati, bilo je tu i muke, batina, bolova i gušenja, ali Bože moj, mora se valjda i to proći…

PRIČE O JAPANSKOM JUDU I JEDINSTVENIM ISKUSTVIMA TRENIRANJA S JAPANSKIM JUDAŠIMA
Zanimaju li vas članci u kojima Vlatko Mišković opisuje svoja iskustva treniranja s japanskim judašima i još mnogo toga vezanog uz (japaski) judo, evo…
  PRIČE (ČLANCI) O JAPANSKOM JUDU