Tokyo, taj divni dobroćudni monstrum!

Autor: Vlatko Mišković
Tokyo. Prijestolnica najmoćnije zemlje dalekog Istoka, grad o kojem, prije nego ga doživite, možete sanjati najrazličitije egzotične snove, maštati o njegovim ludim noćima u krilu kakve gejše uz čašicu sakea iii sanjariti o dugim šetnjama kroz redove drvenih niskih kućica s vrtovima i ikebanom, dok trešnje u cvatu opijaju vašu romantičnu dušu svojom Ijepotom  zaokružujući ovu čarobnu idilu Zemlje izIazećeg sunca.
Tako to, uglavnom, zamišljaju turisti leteći iz dobre stare Europe u susret nepoznatim čarima Istoka.
… A onda se odjednom nađu bespomoćni u beskrajnoj gomili betona ili se izgube u labirintu stotina kilometara malih uličica s drvenim kućicama, utope se u gigantu od 15 milijuna stanovnika, što najbolje osjete »sprešani“ u podzemnoj željeznici za vrijeme jutarnje „špice“, a kasnije prokunu onih 10 milijuna registriranih automobile. Umjesto trešnjinog cvijeta, lutajući čuvenom Ginzom, naiđu samo na stidljive tragove zelenila zaštićenog debelim željeznim rešetkama, dok ikebanu mogu vidjeti jedino na posterima turističkih agencija, koje mame putnike u zemlju gejši i egzotične romantike.
I kad se već uplašite da ste zakoračili u stravični svijet budućnosti umjesto obećanog carstva Madame Butterfly, Tokio će vam polako početi otkrivati svoje draži, poput žene koja vas najprije baca u očaj odbojnom hladnoćom, a potom vas, onako jadnog i slomljenog, zavodi neodoljivim šarmom.
Jutro u parkovima … od mališana do starih “samuraja”
Najljepše je možda čekati jutro u jednom od brojnih parkova (Ueno, Korakuen, Koishikava…). Od betonskih zdanja unaokolo najvjerojatnije nećete vidjeti izlazeće sunce, ali će vas iznenaditi jutarnja živost i masa ranoranilaca – rekreativaca. Danima sam znao dolaziti ranom zorom u Korakuen, mali park u četvrti Bunkyo-ku i promatrati, recimo, mališane kako uz tate neumorno trčkaraju po šumi ili biznismene što dan počinju u gaćama oštrom jutarnjom gimnastikom. lz povelikog žbunja jednog me jutra prenuo otegnut i prodoran krik. Kad sam došao k sebi od prvog iznenađenja i zavirio kroz granje, imao sam što vidjeti. Mali, krhki starčić (97 godina, saznao sam kasnije) snježnobijele kose i brade, vježbao je specijalni udarac kendo štapom majstorski izvodeći komplicirane pokrete tog drevnog sporta (koji je, u alternativi s judom, danas obvezni predmet u školama). I nikome to u parku nije bilo „čudno“ ili „smiješno“, Ijudi su prolazili ne obazirući se mnogo na ovog simpatičnog „samuraja“. Najviše će mi ipak u sjećanju ostati grupa bakica (prosjek godina negdje od 70-90), koje su svakog jutra već oko 6 sati izvodile svoj splet vježbi uz pjesmu i ritmičko pljeskanje dlanovima. Dugo nisam shvatio značenje ovog »rituala«, sve dok mi jedan prijatelj nije otkrio:
– To je njihov trening koji će im pomoći da doslovce prežive nesnosnu Ijetnu klimu Tokija. Počnu već u proljeće, svakodnevnim vježbanjem i postupno „hvataju kondiciju“ koja će se koji mjesec kasnije pokazati spasonosnom u borbi s ljetnim vrućinama.
Kako to izgleda kad se sudare dva Japanca
U okolnim ulicama za to vrijeme počinje „ludnica“ od prometa s već spomenutih 9 milijuna vozila. Zanimljivo je, međutim, da su sudari – vrlo rijetki. Ako broj mrtvih u tijeku jednog vikenda bude dva do tri (pazite: na 15 milijuna stanovnika), to je već »crni vikend«!?. Dogodi li se u gradu sudar, budite sigurni da će njegovi sudionici, ma kako neznatna šteta bila, izgubiti čitavo prijepodne. Uljudan, kakav već jest, Japanac će poslije sudara mirno izaći iz svog automobila, nasmiješiti se kolegi iz drugog vozila (koji je u međuvremenu također mirno izašao, nasmiješio se i naklonio s poštovanjem), pa će zatim obojica dugo, dugo zagledati oštećene automobile. Potom će razmijeniti posjetnice i sve potrebne podatke, opet se jedan drugom prijazno nasmiješiti (kao da hoće reći »Oprostite, ja sam kriv«). Za to vrijeme već će i policajac biti na mjestu događaja. Otići će zatim svi zajedno u malu policijsku stanicu (kakve postoje na svakom većem križanju) pa barem dva sata ispunjavati kojekakve formulare. Nakon toga vratit će se na mjesto događaja i tamo provesti daljih najmanje pola sata, a potom ponovo završiti medu papirima u postaji. I nikakve žurbe, ljutnje i povišenog tona. Divota jedna, da se čovjek naprosto poželi sudariti!
Najsmješnija stvar na Ginzi – stranac
Krenimo sada malo u šetnju poznatom Ginzom, glavnom ulicom, poput njujorškog Broadwaya iii Elizejskih poljana u Parizu. Malo ćete, gotovo ništa, tamo vidjeti od pravog Japana, no svejedno ćete doći. Jer, »čovječe, ako nisi bio na Ginzi, nisi vidio Tokyo«, rekoše mi. Na svakom koraku – stranac, tek na svakom trećem — Japanac. Prava turistička invazija u svim oblicima. Stranci u paru, pojedinačno, u grupi, u autobusu, bijeli, crni, stari, mladi, oduševljeni, izgubljeni, mrtvi umorni, poletni, očarani i razočarani. Posebni znaci: foto-aparat široko rastvoren plan grada (u kojeg možete gledati satima, a da vam ništa ne bude jasno, jer je japanski sustav označavanja ulica potpuno drukčiji od europskog ili američkog). Ako se k tome radi o Amerikancu, odskakat će visinom, zeleno-crvenim kariranim odijelom, sandalama i žutom košuljom s plavim zvjezdicama.
Na ulazima u robne kuće (u kojima možete kupovati sve: od kompletne samurajske opreme i kimona za nekoliko tisuća dolara, pa do spravice kojom ćete prisluškivati susjede) stoje predivne male Japančice, koje svakom posjetitelju umiljatim glasićem izrecitiraju dobrodošlicu, a pri tom se smiješe tako umiljato da se dotičnom namjerniku učini kako je ova robna kuća toga dana čekala BAS NJEGA. Na pragu pokretnih stepenica još jedna takva Iutkica s baršunastim glasićem, samo eto ova ima još i posebnu dužnost: bijelim rupčićem neprestano briše beskrajnu traku držača za ruke pokretnih stepenica. I ponovo ono čarobno: »Dobrodošli, izvolite…« I dok dođete k sebi od silne nježnosti i miline, pokretne vas stepenice već nose dalje…
Grad bez nasilja i huligana
Takav je, eto, Tokio. Pun iznenađenja svake vrste, zanimljiv, čudan i divan istovremeno. I nikada nećete uspjeti bas sve vidjeti, uvijek će nešto ostati za idući put. Jednom će to biti ogromne cvjećarne u kojima se prodaje isključivo umjetno plastično cvijeće, drugi put nezaboravan koncert neke polugole atraktivne rock grupe u predvorju robne kuće iii sitni detalji poput malog pješčanog sata u javnoj telefonskoj govornici… Pa onda … zlatni ili crveni „sveti šarani“ u ribnjaku oko carske palače, iii aparat koji neprekidno mjeri intenzitet buke ili koncentraciju smoga na ulici…
Vratite Ii se uvečer u onaj isti park iz kojeg ste ujutro krenuli, ostat ćete očarani zelenim tonovima svjetiljki pod čijim odsjajem lišće dobiva gotovo čarobne boje, a nebo postaje nekako nestvarno ljubičasto. I najvjerojatnije ćete uživati u tihoj glazbi učenika i studenata glazbenih akademija, kojima su parkovi idealno mjesto za vježbanje (u prenapućenim zgradama to je skopčano s brojnim teškoćama). Pa makar se radilo i o djevojkama, nikada nećete vidjeti da ih netko ometa ili da im dobacuje što nepristojno. Kao što, uostalom, za čitavog svog boravka u Japanu ni vi nećete doživjeti ni najmanju neugodnost na ulici. Jer, Tokio gotovo i ne pozna ulične huligane zapadnog tipa, napasnike eto maltretiraju kasne prolaznike.
I to je, eto, taj 35-milijunski centar „Zemlje izlazećeg čuda“,  urbani gigant koji će vas progutati, ali istovremeno zaraziti i opčiniti svojom osebujnošću. Jer, dobro je još davno netko sročio slogan: „Tokyo je monstrum, ali predivni dobroćudni monstrum“