Japan – čarobna zemlja iznenađenja

Na stotine i stotine ludih, divnih, nevjerojatnih, smiješnih i čudnih sličica možete vidjeti na ulicama velikih japanskih gradova. Možete, recimo, sresti impozantne gromade dostojanstvenih sumo-boraca, tih divova od 100 ili 200, pa i više kilograma što ih ne bez razloga mnogi nazivaju najjačim ljudima na Zemlji, možete u kasne sate naletjeti na drevnu rikšu, tu već pomalo zaboravljenu relikviju prošlosti, s predivnom gejšom stidljivo oborenog pogleda, a možete se naći usred nekog tradicionalnog festivala, kada stotine pa i tisuće ljudi plešu na ulici i često vas pozovu da im se pridružite… i tako redom, od jutra do mraka. Zanimljivosti i iznenađenja na svakom koraku.

NJEGOVO VELIČANSTVO – SMIJEŠNI STRANAC
Kako se u svemu tome snalazi „njegovo veličanstvo stranac“? Ili »gaiđin«, kako to kažu Japanci, što u doslovnom prijevodu znači „vanjski čovjek“.
Taj smiješni došljak, u pravilu se već prvi dan počne svima klanjati, duboko i s poštovanjem, vjerujući da se već time poistovjetio s domaćinima (mada su bolovi u križima jedini vidljivi efekt ovakve »japanizacije«), taj oduševljeni turist bez razmišljanja sjeda na pod u originalnom japanskom restoranu, ali ga već prije predjela počinju toliko boljeti noge i leđa da vrlo brzo požali to svoje neuspjelo uživljavanje u japanske običaje. Doda li se tome da je, zahvaljujući neuspjelim pokušajima. »pipkanja« štapićima za jelo, ostao gotovo gladan, onda mu ne preostaje ništa drugo nego da to svoje razočarenje zalije (pa naravno!) pravim japanskim sakeom i – doživi još jedno razočarenje. Sake, naime, nema ni izdaleka tako egzotičan okus kako mi to zamišljamo. (»To ti je kao kad decilitar džina razmutiš u litri vode i dodaš malo sirupa za kašalj« objašnjavao mi je jedan prijatelj, Kanađanin) Stranac u Japanu, eto, suočen je s brojnim iznenađenjima, nesposoban i nespretan često, uzalud pokušavajući uživjeti se barem malo u život i običaje te čudne i lijepe zemlje. Srest ćete ga najčešće usred razvikane tokijske Ginze kako s hrpom turističkih prospekata juri nekamo, nastojeći za kratko vrijeme obići sve … i carsku palaču i luksuznu Roppongi četvrt i predivni Zoološki vrt i drevno »Kabuki« kazalište i tokijski »Eiffelov toranj« (viši od pariškog, ne zaboravljaju napomenuti Japanci) …
Ukratko, nije, bogami, lako biti »gaiđin« u Tokiju. lzuzev ako ste u »paketu usluga« kakve turističke agencije pa vas zbilja poput paketa voze gradom (»ovdje možete kupiti kamere bez poreza, u onom vrtu car Akihito uzgaja biljke, u onoj galeriji bila je svojevremeno izložena i Gioconda…«), a poslije vas ostave u jednom od superluksuznih hotela iz kojih ne morate izlaziti u »shopping«. Sve, naime, imate u prizemlju hotela; od prodavaonica tehničke robe ili skupocjenih kimona, pa do originalnih restorana sa sirovom ribom, ako vam se baš prohtije to kušati.

 

PLASTIČNO JELO KAO SPAS
Oni hrabriji turisti koji odluče sami prošvrljati ulicama, naići će na niz iznenađenja. Vidjet će, recimo, već na prvom uglu da svoj skupo plaćeni plan grada mogu komotno baciti, jer Japanci imaju sasvim drukčiji sistem označavanja ulica i kvartova nego što je to slučaj u Europi ili Americi. Ustanovit će, također, da usprkos činjenici što »svi Japanci uče neki strani jezik«, tek pokoji razumije ono što mu želite reći, a da ćete njegov odgovor moći odgonetnuti tek kad se naviknete na njihov specifični izgovor u kojem se, primjerice, slovo »L« obavezno pretvara u »R«, dok »V« postaje »B«, a između dva suglasnika mora biti umetnut samoglasnik. Tako će recimo »small glass of water« (mala čaša vode) zvučati: sumoru garasu of bota. Događa se, stoga, da čak i u situacijama kad neki Japanac besprijekorno vlada gramatikom i ima veliki fond riječi, njegov ga američki sugovornik ne razumije, jednostavno zato što ne zna »odgonetnuti“ taj specifični izgovor.   „Club“ je na primjer »Kurabu«, Austrija je »Osotoria«,  a „Bloody Mary“ je nešto kao „Burodi Mari“ itd…
S druge strane, koliko sam samo puta vidio kako Amerikanci (a oni su, uglavnom, sinonim smiješnog neprilagođenog stranca) lome jezik pokušavajući tečno izgovoriti i najjednostavnije japanske riječi, dok ih pristojni Japanac otvorenih usta i ušiju sluša i gleda, ali ne razumije – ništa. Samo kima glavom i smješka se.
Kako takvi turisti ipak ne bi ostali gladni, japanski restorani imaju jednu vrlo praktičnu stvar: plastične imitacije jela u izlozima, često savršeno slične originalima. Pa je naručivanje vrlo jednostavno. Uhvatiš konobara za rukav, izvedeš ga pred izlog, pokažeš na plastične rezance i kažeš na engleskome „Two“ (dva). Japanac kimne, prozbori nešto što zvuči kao „Cu“ (što je njegov jedino mogući izgovor riječi „two“)  i stvar je riješena. Obojica ste sretni što ste se tako lijepo razumjeli.

 

MUKE NA „ČUČAVCU“
Najviše problema mnogim strancima ipak zadaje japanski tradicionalni WC ili „O-benđo“ kako ga oni zovu. Čučavac. Prosječni se turist nad tom zlokobnom „rupom“ često nađe na sto muka (o damama da i ne govorimo). Kako bi spriječili neugodne posljedice tog »kulturnog raskoraka Istoka i Zapada« turističke agencije u svojim brošurama uz upute o načinu korištenja štapića za jelo, obavezno donose i instrukcije o načinu upotrebe japanskih WC-a pridajući tom »problemu« neobičnu važnost.
Ipak, nemojte misliti da stranac u Japanu nailazi samo na probleme. Naprotiv! Mnogo je, mnogo više onih lijepih stvari, ugodnih iznenađenja i nezaboravnih uspomena. A kad već spominjemo Amerikance, te klasične „sinonime neprilagođenih stranaca“, puno je njih koji su se sasvim dobro snašli u Japanu. Mnogi su oženjeni mladim šarmantnim Japankama (mi Hrvati još se nismo probili na glas kao poželjni bračni partneri), a stanuju u vlastitim kućama ili luksuznim stambenim zgradama s akvarijem u predvorju i umjetnim električnim cvrčkom koji neumorno »pjeva« stvarajući ugođaj šumske idile u tom moru betona, tapisona, plastike i karakterističnog američkog neukusa. Oni što i nakon 10 godina nisu u japanskom uznapredovali više od »dobar dan« i »hvala«, ne znaju uvečer otići dalje od amerikaniziranih barova u kojima nemaju problema sa štapićima, račićima i sirovim ribama, već uživaju u ramsteaku, roast-beefu, škotskim jajima i čipsu, zalijevajući to litrama piva. A kad već skoro poblesave od dosade, kreću na specifične »izlete«. Neki barovi priređuju posjete rijetkim javnim kupalištima u unutrašnjosti Japana, gdje još nije doprla davna McArthurova zabrana zajedničkog kupanja muškaraca žena. Oni drugi, s manje mašte, organiziraju, recimo, veselo kružno putovanje »Yamanote željeznicom« s tim da se na svakoj stanici popije po litra piva (orijentacije radi, „Yamanote line“ ima, ako sam dobro brojao, 27 stanica?!) .
I na kraju ove male pričice o strancima u Japanu, dozvolite samo jedan mali savjet za ugodniji boravak: svakako prije putovanja u Japan pročitajte malo o toj divnoj zemlji i simpatičnim srdačnim ljudima, naučite nešto od njihovih običaja, pripremite se na mala iznenađenja koja vas čekaju i prihvatite činjenicu da ćete se naći u jednom novom svijetu, posve drukčijem od našeg. Pa se sjetite i stare japanske poslovice, koju smo već spomenuli na ovom web siteu: tokoro kawareba, shina kawaru. Ili, kako bismo mi to rekli: druga zemlja, drugi običaji.