Kyudo: savršenstvo mira i koncentracije

Photo: User:Aabh

Piše: Vlatko Mišković

Za početak svakako treba reći ono najvažnije: kyudo nije streličarstvo! Naime, pravi zaljubljenici kyudo vještine zamjerit će vam ako njihov sport nazovete jednostavno streličarstvom, mada ćete u svakom rječniku riječ kyudo naći prevedenu upravo tako. Japanci će vam, međutim, prije bilo kakvih opisa luka i ostale opreme, tehnike odapinjanja strelice itd, najprije objasniti kako je za kyudo prvenstveno potrebna snaga duha, pričat će vam dugo o koncentraciji, miru itd…
– U doba cara Tokugawe samuraji su mnogo trenirali kyudo, ne toliko zbog ratničke efikasnosti koliko zbog psihičke stabilnosti – rekao mi je u ekskluzivnom razgovoru za reviju „Sprint magazin“ Kitsune Tadayoshi, jedan od čelnih ljudi Svejapanske Kyudo organizacije.
A kad je već spomenuo Tokugawu pitam ga može li se doista u nekoliko sekundi odapeti šest strelica koje nepogrešivo pogađaju desetak metara udaljeni cilj (kao što je to činio samuraj Buntaro u Clevellovom kultnom »Shogunu«).
– Nemoguće je to – odmahnuo je glavom Tadayoshi – U »Shogunu« je, znate, mnogo toga malo pretjerano. Od japanskog seksa, pa nadalje….
No, vratimo se mi priči o kyudo streličarstvu, da ne bismo previše zalutali u bespuća raznih drugih pretjerivanja o Japanu, pa i bespuća seksa…

KYUDOM SE NE MOŽETE BAVITI U TRAPERICAMA
Europski streličarski luk je simetričan, donja i gornja strana su jednako duge. Kyudo luk ima dužu gornju polovicu u razmjeru 7:3 prema donjoj i stoga zahtijeva posebnu tehniku napinjanja i odapinjanja strelice. Europski streličarski luk snabdjeven je nizom suvremenih tehničkih dodataka (rekli bismo slobodno „nišanskih sprava“, itd.) dok je kyudo luk ostao nepromijenjen još od samurajskog doba (uz samo dva mala izuzetka: najlonske niti tetive i pokatkad aluminijske strelice). Razlika je nadalje što streličari postavljaju strelicu s vanjske strane, kyudo majstori s unutrašnje strane luka itd.
Odlučite li se baviti kyudom, prvi problem predstavljat će ne tako jeftina oprema bez koje je ovaj sport nezamisliv. Streličarstvom se, kažu Japanci, možete baviti odjeveni kako vam drago, no nikome ne pada na pamet zapinjati kyudo luk u trapericama; morate biti dolično odjeveni u »hakamu« (donji dio odjeće koji izvana neupućenom promatraču nalikuje suknji) i »keiko-gi« gornji dio odjeće, te japanke ili »tabi« na nogama.
Kyudo strelica može biti opasno oružje. Povijest je to, uostalom, nedvojbeno pokazala. Pitam, stoga, svoje domaćine da li danas ima slučajeva zloupotrebe te vještine.
– Ne, toga nema. Kyudo je samo sport. Nekada su gangsteri (jakuze) koristili ovo oružje za mučka međusobna ubojstva i kažnjavanja nediscipliniranih članova, no danas toga više nema.
Iz razloga učtivosti nisam tada želio podsjećati Tachikawu i Tadayoshija na slučaj nesretne djevojke koja je nađena gotovo izmasakrirana, probodena sa 27 kyudo strelica u jednom šumarku Kanagawa prefekture, što je bilo djelo njezina bolesno ljubomornog ljubavnika. Sport, onaj pravi, s time ipak nema veze, zar ne?

 SAMURAJSKI MARATON BEZ POBJEDNIKA
Na dvoru cara Tokugawe (ili Toranage, kako ga se, mada nitko ne zna zašto, naziva u knjizi i filmu »Shogun«, oštro su se (verbalno) jednom prilikom – kaže legenda – sukobila dvojica velmoža, Owari i Kishu. No, kako nisu smjeli zapodjeti izravni oružani dvoboj – jer je Tokugawa zaveo mir i red u svom imperiju – odučiše stvar riješiti na drugi način. Dogovorili su se da svaki izabere najboljeg samuraja majstora kyudoa, pa neka ta dvojica pokažu svoje umijeće, da se vidi tko ima uvježbanije ratnike. Za poprište ovog neobičnog dokazivanja moći izabraše poznati hram »Sanjusan-gen-do« u Kyotu i njegov dugi niski hodnik dužine 102 metra. Velmože, ili »daimyo« kako su se nazivali zajedno sa svojim najvišim uzvanicima zauzeli su počasna mjesta uzduž hodnika. Na jednom kraju hodnika postavili su metu od gusto isprepletenog bambusovog šiblja, a na drugom su bila dvojica najpoznatijih streličara tadašnjeg vremena. U odori Owarljevih samuraja bio je Noshino Kanzaimon, a pod zastavom Kishua Wasa Daihachiro. Oni su trebali odapinjati strelice naizmjenično šaljući ih 102 metara dugom putanjom prema drugom kraju hodnika što je bilo izuzetno teško jer zbog niskog stropa parabole nisu dolazile obzir, pa je za ravnu putanju strelice bila potrebna nevjerojatna snaga zapinjanja luka. Poražen će biti onaj, dogovoreno je, čije strelice prve počnu promašivati bambusovo šiblje ili onaj koji odustane zbog. iznemoglosti. Prve strelice odapete su uz izlazak sunca. Uvečer, kad je sunce zašlo, natjecanje je prekinuto. Pobjednika nije bilo. Nijedan od samuraja nije odustao, niti jedna strelica nije promašila cilj. Obojica su u 12 sati nadmetanja odapeli deset tisuća strelica(!). Svakih 15 sekundi po jednu. Noshina Kanzaimona i Wasu Daichahiroa i danas slave kao vječne rekordere, nenadmašne majstore kyudoa. Nitko nikada poslije nije uspio oboriti njihov rekord mada su mnogi pokušavali. Izazov deset tisuća odapetih strelica u 12-satnom nadmetanju na 102 metra razdaljine ostat će vjerojatno zauvijek neostvaren san mnogih majstora ove drevne vještine.
Učitela Kyudoa u Melji Jingu školi, Mako-o Tochikawu pitao sam tko je, poslije Kan-zaimona i Daihachiroa, najveći kyudo majstor Japana. Odgovorio mi je:
– Nema takvog…Shvatite, ono što je njima uspjelo toliko je nevjerojatan podvig da je sve ono poslije, u usporedbi s njihovim majstorstvom, beznačajno. Ja vam mogu reći tko je prvak Japana za ovu iii prošlu godinu, mogu vam reći i tko je najviše puta osvajao taj naslov, ali uspoređivati nekoga sa samurajima Owarija i Kishua… Ne, to se ne može.

SAVRŠENSTVO KONCENTRACIJE
Vještinom kyudoa danas se u Japanu aktivno (registrirano) bavi gotovo 150.000 ljudi dok je barem još toliko običnih rekreativaca koji nisu učlanjeni niti u jedan klub. Klubove i gradske i regionalne organizacije (Japan je podijeljen na 49 prefektura) objedinjuje Nihon Kyudo Senshuken Taiku-kai, svejapanska organizacija za kyudo (ANKF).
Redovito se održavaju momčadska i pojedinačna prvenstva Japana. Za momčad nastupa petoro natjecatelja (vrlo često su u sastavu momčadi žene). Na pojedinačnim turnirima odapinje se osam serija po 4 strelice.
Kada sam s Makoto Tachikawom dogovarao razgovor o ovom sportu, pozvao me da slijedeće nedjelje dodem u dvoranu Meiji Jingu klubu na momčadsko prvenstvo tokijskog okruga (Kanto). Bila je to izvanredna prilika da vidim uživo natjecanje kyudo majstora u egzotičnoj atmosferi predivnog parka oko Meiji Jingu hrama. Dvorana , smještena usred šume, oblikom je podsjećala na drevne hramove, mada je unutra vješto kombinirana klasična i suvremena arhitektura. Sjedim s nekolicinom starih trenera u maloj sobi na strunjačama od pletene trske (uživajući u tipično orijentalnom ugođaju, ali mučeći svoja nenavikla zapadnjačka koljena japanskim načinom sjedenja) i promatram natjecanja. Gađaju usporedo po dvije momčadi, a čitav je ritual od dolaska do odlaska na poprište strogo propisan, bez ijednog suvišnog koraka ili pokreta rukom. Natjecatelji najprije kleknu usporedno s »vatrenom linijom« i polako odlože strelice na pod, tri ispred sebe i jednu sa strane. Potom uzmu dvije strelice, jednu namjeste u luk, a druga stalno ostaje u ruci, pa kleknu s napola podignutim lukom. Prvi u liniji zatim ustane, okrene se bočno meti, napravi elegantan korak lijevom nogom prema meti i vrati se. Polako zateže luk (ruka, tetiva i strelica primjetno drhte) i odapinje. Već po zvuku se lako može ocijeniti da li je strelica pogodila metu, no sekundu poslije na mehaničkom se semaforu pokaže »znak« za pogodak ili promašaj. Nakon toga natjecatelj ponovno klekne i čeka da svi ostali iz momčadi po istom ritualu odapnu svoje strelice, a onda ponovno gađa.
Za vrijeme natjecanja vlada potpuna tišina, čuje se samo bezbrižno pripovijedanje starih »senseija« (učitelja) već pomalo i nagluhih, kojima je očigledno ovakvo natjecanje zgodna prilika da se sretnu i malo popričaju, što im nitko ne zamjera. Upitao sam smijem ii fotografirati natjecatelje, neće ii ih »škljocanje« fotoaparata uznemiriti.
– Samo vi slikajte – odgovoreno mi je – Njihovu koncentraciju to ne može i ne smije poremetiti. Koga smeta pričanje sa strane ili bilo što drugo, nije pravi kyudo majstor. Tachikava sensei dugo mi je objašnjavao važnost koncentracije i smirenog duha u kyudou.
– Kyudom se ne može baviti nervozan čovjek. Kyudo zahtijeva potpunu usredotočenost i apsolutni duševni mir. Onaj tko pri zapinjanju luka čuje žamor iz gledališta vjerojatno će promašiti metu. A onaj tko misli na pogodak ili promašaj, sigurno će promašiti.
Promatram natjecatelje, njihova su lica savršeno mirna i potpuno bezizražajna. Pogode li ili promaše, svejedno. Svako nerviranje zbog promašaja izaziva neravnotežu duha i veliki su izgledi da ni iduća strelica također neće pogoditi cilj. Isto je i s radošću zbog pogotka. Čak i poslije odapinjanja zadnje strelice natjecatelj treba ostati potpuno miran da ne remeti koncentraciju onoga koji gađa odmah poslije njega. Ima, istina, nekih škola kyudoa u kojima je u određenom trenutku dozvoljeno (čak poželjno) pustiti dugi otegnuti krik, no to su ekstremni prvaci ove vještine i – po mišljenju većine istinskih majstora – ne vode vrhunskim dometima.

Kyudo – Wikipedia