Pet stvari koje niste znali o japanskom metrou

1.
80 posto putnika spava ili čita
Tijekom vožnje podzemnom željeznicom 80 posto Japanaca – spava, čita ili je na mobitelu, smartphoneu i sl. Navika spavanja ili barem dremuckanja rezultat je činjenice da se Japanac željeznicom vozi ujutro na posao (dok je još pospan) ili uvečer kući (mrtav umoran ili malo pijan, kako koji). Čitati za vrijeme vožnje također je vrlo popularno, a u tu svrhu izdavačke kompanije štampaju milijune knjiga prikladnog džepnog izdanja, namijenjene upravo „metro-čitačima“. Gledajući Japance kako čitaju te knjižice držeći ih najčešće tek kojih dvadesetak centimetara ispred nosa, uvijek se sjetim beskrajnih diskusija liječnika okulista o uzrocima masovne kratkovidnosti koja još nije do kraja objašnjena.
Ako ne čita ili ne spava, Japanac najčešće nepomično sjedi gledajući u jednu točku, potpuno nezainteresiran za sve oko sebe. Nitko nikoga ne gleda dok se vozi, čak ni mladići ne gledaju djevojke (što je fenomen kojeg suvremeni sociolozi tek trebaju odgonetnuti).

2.
700.000 zaboravljenih kišobrana
Svakog dana oko 11.000 Japanaca zaboravi nešto u vlaku – kažu predstavnici željeznice. Na čelu liste nađenih stvari su uvjerljivo – kišobrani. Godišnje ih se po vagonima pronađe oko 700.000! Slijede različiti dijelovi odjeće, pa knjige, dokumenti, hrana itd. Jedne godine evidentirano je čak 150 kompleta umjetnih zubala i 36 životinja (najčešće psića i mačaka) te 27 urni! A na stanici tokijske četvrti Nogizaka čistačice su pod jednim sjedalom našle gotovo dva metra dugu zmiju!?

3.
Švercanje bez karte? Ma, dajte molim vas…!
Japanci su nevjerojatno pošteni kad je plaćanje karte u pitanju. Dok stranci često jednostavno kupe najjeftiniju kartu, pa na izlazu nastoje izmaknuti oštrom oku kontrolora, Japancu ne pada na pamet takva vrsta prekršaja. On prije kupnje karte pomno proučava cjenik, a ako je pogriješio, na izlazu ni ne pomišlja proći bez da doplati eventualnu razliku u cijeni. Švedski novinar Olaf Andersson u jednom je svom putopisu opisao zanimljive detalje slučaja kad je na izlazu tokijske stanice Harajuku kontrolor iz nekog razloga na dvije minute morao napustiti svoje mjesto. Nastala je neopisiva gužva, jer su ga svi putnici čekali; jednostavno nisu htjeli prolaziti kroz „slobodan“ izlaz bez da predoče kartu kontroloru. Jedna je djevojka, kojoj se očito jako žurilo, ipak prošla, ali je na propisanom mjestu ostavila 540 jena (oko 3.200 kn) za koliko je pogriješila pri kupovanju karte.

4.
Ni u najvećoj gužvi nema nervoznih
U vrijeme najvećih gužvi ulaženje u vagone podliježe posebnim pravilima nepisanoga bontona. Japanca, koji ulazi u vagon podzemne željeznice, kao da uopće ne zanima koliko ljudi iza njega još mora ući, on jednostavno uđe i stane tamo gdje mu se to učini prikladnim, pa makar to bilo nasred prolaza, odmah do ulaznih vrata, ostavljajući onima što ulaze iza njega da ga poguraju koliko je to potrebno da bi svi ušli i našli svoja mjesta. A kad se čini da su svi kapaciteti popunjeni i da više nema teorije da se čak ni najmršaviji Japanac ubaci u prepun vagon, nerijetko se u posljednji trenutak još barem četiri ili pet putnika utrpa unutra »nemilosrdno« se gurajući. Ali, za divno čudo, čitava ta gužva kao da nikoga mnogo ne uzbuđuje. Nema prigovora, ljutnje niti svađe. Čini se kao da guranje uopće ne podliježe pravilima inače iznimno strogog bontona što vlada u Japanu i koji nalaže duboko klanjanje i ispriku čak i za najmanju sitnicu.

5.
Savršenstvo točnosti i jedna crna statistika
»Japanski vlakovi stižu točno u sekundu“ – napisao je spomenuti Švedjanin Andersson – „Godine 1980. Uprava centralne stanice podzemne željeznice Tokyo, koja je tada imala 12 podzemnih razina i kojom je prometovalo gotovo milijun linija dnevno, objavila je podatak da je ukupno godišnje kašnjenje svih vlakova na svim linijama – za koje je odgovorna željeznica – iznosilo 10 minuta (!?)“
Andersson kraj svoje priče o tokijskom metrou završava tužnom istinom:
„Vozeći se tokijskom podzemnom željeznicom zakasniti možete samo iz jednog jedinog razloga: ako se na tračnice baci neki samoubojica. A to se u Tokiju događa prosječno tri do četiri puta tjedno…«